Devet godina poslije prvotnog izlaska na PlayStationu 3, Naughty Dogova perjanica The Last of Us sutra će ponovno ugledati svjetlo dana kao The Last of Us Part I – definitivno izdanje modernog klasika koji je 2014. godine već dobio jednu remasteriranu verziju pod imenom The Last of Us Remastered. Tad je, na PlayStationu 4, glavna odlika kompletnog izdanja igre bilo igranje u 1080p i 60 sličica u sekundi, a Remastered je okupio i multiplayer komponentu i DLC Left Behind koji je nas je upoznao s Ellie prije događaja glavne priče. Naughty Dog je The Last of Us Part I predstavio kao kompletni remake čiji je glavni atribut vizualna nadogradnja koja bi trebala ponuditi najbolji i najljepši način za odigrati Joelovu i Ellieinu avanturu. Sve te tehničke preinake – od novih animacija, osvjetljenja, audio dizajna i brojnih drugih, oživljavaju poznatu priču na način koji oduševljava od prvog trenutka. Ipak, najveći kamen spoticanja kod ovog remakea ne leži u njegovim eventualnim tehničkim nedostacima, nego u cijeni za koju se Sony odlučio. Jer, kada se sve zbroji i oduzme, ovo je još uvijek The Last of Us kojeg smo odigrali gotovo pa bezbroj puta prije skoro deset godina.

Part I kao Part II

Remake bi bilo najlakše opisati kao osuvremenjivanje originala kako bi se što više uklopio i igrao kao The Last of Us Part II (2020). No, čak i u usporedbi s Part II, koji je po izlasku bio jedna od vizualno najimpresivnijih igara, remake originala nas je kontinuirano oduševljavao atmosferom koju pruža jedna od najljepših vizualnih prezentacija na tržištu. Naravno, nije sve savršeno, neke teksture, ako se dobro zagledate u njih i krenete tražiti gdje igra zapinje, mogu izgledati muljavo. No gledajući širu sliku, recimo kada se Joel i Ellie nalaze u Pittsburghu ispred hotela, gledajući odraze zgrada u lokvama vode koje se mreškaju od njihovih koraka, teško je ne zastati i uživati u pogledu.

Međuscene su također spektakularne, doslovce možete prebrojati dlake na Joelovoj bradi ili končiće na Tessinoj košulji potrganih rukava. Jednako tako, modeli likova in-game izgledaju zastrašujuće dobro stoga smo često okretali kameru kako bismo vidjeli brutalne animacije dok Joel nekog guši s leđa – bili to zaraženi ili drugi ljudi (možda jednom složimo jako bizarni kolaž, imamo stvarno hrpu screenshotova). Kad su grafičke postavke u pitanju, Part I možete zaigrati u fidelity ili performance modu – fidelity nudi native 4K i 30 sličica u sekundi dok performance nudi dinamični 4K odnosno 1440p i 60 sličica u sekundi. Naravno, performance opcija je ovdje najbolji način za igranje jer je akcija izuzetno glatka, a 30 sličica sekundi u fidelity modu nekako narušava cijeli dojam te jednostavno čini igranje manje zabavnim. No, ako baš želite najviše detalja te možete prožvakati 30 sličica u sekundi – postoji i ta opcija.

Pristupačnost na razini

Područje u kojem se Naughty Dog možda najviše isprsio u odnosu na prethodna izdanja igre su opcije pristupačnosti koje su zaista impresivne i omogućavaju da osobe s invaliditetima mogu uživati u igranju. Zapravo je lijepo vidjeti kako su opcije pristupačnosti dobile na značaju u posljednjih nekoliko godina te što razvojni studiji pokušavaju na inovativne načine uključiti gamere i gamerice koji se u suprotnom možda ne bi mogli igrati. Jedna od zanimljivijih opcija je svakako ona o kojoj ste već mogli čitati na internetima – intenzitet dijaloga se može osjetiti i putem vibracija na DualSenseu što gluhim osobama i onima koji slabije čuju može omogućiti da osjete glumačku izvedbu na dlanu. Part I je prva igra u kojoj se ova tehnologija tako iskoristila (bar koliko je nama poznato), stoga nas zanima kako će drugi audio dizajneri upakirati ovu kul značajku u nekim drugim igrama. Kad smo kod audio dizajna, 3D audio oživljava svijet na jednakoj razini kao i vizuali – posebno nas veseli igranje na Survival težini koja automatski ima isključenu mehaniku “listen mode” jer igranjem na slušalicama možete apsolutno odrediti iz kojeg smjera dolazi i koliko je blizu clicker. Što će nam wall hack kad postoji fenomenalan audio dizajn koji stvara još bolju imerziju. 

Staro za novo

U usporedbi s originalnom verzijom iz 2013. i remasteriranom verzijom iz 2014. godine neke razlike su zaista očite te mogu rezultirati potpunom drukčijim dojmom. Možda to nije vidljivo nigdje toliko jako koliko na primjeru Tess koja izgleda značajno drukčije u odnosu na svoju mlađu verziju. Tess je u remakeu bliže Joelovim godinama, a sasvim drukčije izgleda i njena scena (OPREZ, SPOILER u nastavku teksta sve do oznake!) u kojoj je vidimo posljednji put. Gluma je puno izraženija, lice je (kao što smo i rekli ranije) puno ekspresivnije te je konačni dojam stoga drukčiji – dok nam se činilo da je u originalu i remasteru puno stoičkije prihvatila svoju preranu smrt, ovdje Tess pokazuje više emocija stoga i njena posljednja rečenica Joelu udara jače. (KRAJ SPOILERA) Ili barem drukčije.

Kad su u pitanju gameplay promjene, korisničko sučelje je sada sličnije onom iz Part II, pogotovo kada je rukovanje lukom i strijelom u pitanju, a nadograđena je i umjetna inteligencija. Dugo je prošlo otkako smo odigrali remastered ili original ali čini nam se, barem ovako na prvu, da ljudski neprijatelji pokušavaju što je više moguće okružiti Joela i da su generalno proaktivniji kada vas otkriju. Iako naravno, još uvijek se znaju dogoditi bedastoće poput toga da patrolirajući neprijatelji ne čuju kako njihov prijatelj na pola metra od njih lameće i zapomaže prije nego ispusti svoj posljednji dah, ali što je tu je. Promjena u dizajnu levela ili susreta zapravo i nema – sve je tamo gdje je bilo tu i prije deset godina – škola u kojoj se prvi put susretnemo s bloaterom je još uvijek uzbudljiva, dok padanje niz okno dizala u Pittsburghu te paljenje generatora čak i devet godina kasnije može čovjeka napuniti adrenalinom. Pogotovo ako zaboravite na sitan detalj zvan kartica za otvaranje vrata pa onda trčite kao manijak s bloaterom i stalkerima za petama. I dok još uvijek obožavamo priču o Joelu i Ellie te način na koji je prezentirana – Part I nas je nanovo podsjetio zašto smo se zaljubili u originalnu igru – jednako tako nam nedostaju širi i uzbudljiviji borbeni susreti u Part II. Zanimljivo je to – kad smo odigrali Part II htjeli smo opet odigrati jedinicu, a sad kad smo opet doživjeli jedinicu poželimo se vratiti u dvojku. Dobar začarani krug su izveli ti Naughty Dogovci.

Problematična cijena ili samo jednostavna matematika

U uvodu smo spomenuli i paprenu cijenu igre koja je najveći kamen spoticanja za brojne fanove. 600 kuna je cijena nove AAA ekskluzive, a iako je The Last of Us Part I definitivno izdanje modernog klasika i jedne od najutjecajnijih visokobudžetnih igara u posljednjih deset godina – još uvijek se radi o istoj onoj igri za kojoj smo svi kolektivno uzdisali prije desetljeća. Dizajn igre je star deset godina – zagonetke s ljestvama su iste, šifre za sefove su na istih kombinacija, borba se uglavnom odvija na dobro poznati način šuljanja i davljenja tipova s leđa i pucanja kad stvari odu kvragu, no priča još uvijek udara jako, glumačke izvedbe su maestralne i zbog snage nove generacije konzola sve izgleda na razini koju i očekujete od AAA igre u 2022. Vrijedi li vam sve navedeno cijene nove igre ili ne, to samo vi možete odlučiti.