Insomniac se već naveliko dokazao kao razvojni tim koji ne promašuje. O njima se sad već može komotno pričati kao o najpouzdanijem PlayStationovom developeru koji je sposoban u relativno kratkom roku izbaciti čudesa. Sigurni smo, stoga, i da postoji argument da se u posljednjih pet godina radi i o jednom od najboljih AAA studija uopće koji je trenutno na suludoj putanji – Marvel’s Spider-Man, Miles Morales, Ratchet & Clank: Rift Apart i Marvel’s Spider-Man 2. I još je u razvoju Wolverine. Sonyjevo puno povjerenje u njihovu perjanicu još jednom je jasno vidljivo s Marvel’s Spider-Man 2 – apsolutnim trijumfom za akcijske igre u otvorenom svijetu koji kombinacijom fokusiranog pristupa priči te dinamičnog sadržaja i igrivosti pokazuje da je 30 sati i više nego dovoljno za ovakav tip igara – ako ih znaš dobro iskoristiti. Pa, ipak ćemo reći kako nam je, iako je dvojka u svakom pogledu bolja igra, jedinica nekako draža. Marvel’s Spider-Man nas je potpuno osvojio uvođenjem spektakulrnog web-swinganja i narativom koji je postavio novi standard kvalitete za superherojske priče uopće, neovisno o mediju. I tko može zaboraviti prvi susret s onom glavnom glazbenom temom koja dan danas šiša apsolutno sve što je MCU-a napravio (ajde izuzev Avengersa). Kolokvijalno rečeno, 2018. nismo očekivali biti toliko izbijeni iz čarapa pa nam se to dogodilo do te mjere da smo plakali zbog ujne May – a mi svoje suze dajemo samo onima koji to zaista zaslužuju. Od Marvel’s Spider-Mana 2, pogotovo nakon izvrsnog Miles Moralesa, očekivali smo sve. I to smo uglavnom dobili. Bit ćemo malo gunđala oko nekih segmenata što ćete pročitati u ovoj recenziji bez spojlera, ali ako morate znate samo jednu stvar o drugom Spideyju onda je to da će u ovoj suludoj godini za videoigre potpuno zasluženo konkurirati za najbolju igru godine.

Gospoda i negativci

Priča je, nastavno na događaje iz prve igre i spin-offa Miles Morales, jedna od najvećih svijetlih točaka nastavka. I ne mislimo to samo zbog činjenice da je gluma na holivudskoj razini, što je potpuno očekivano, ili zbog fenomenalno režiranih međuscena koje vjerno prenose kinetičku akciju u kojoj smo do prije nekoliko trenutaka sudjelovali. Marvel’s Spider-Man 2 se ne libi usporiti akciju, što kroz određene igrive segmente poput odlaska u lunapark ili nježne međuscene tijekom kojih vidimo da i superjunaci trebaju slobodne dane i pravo na živote. Ipak, ni to nije najimpresivnija stvar kod priče Marvel’s Spider-Mana 2 već je glavna zvijezda sama struktura priče koje bi u rukama neiskusnijeg studija izletila s tračnica. Nije sve bez greške i posljednja trećina ima određenih problema kad se stvari krenu zahuktavati prema kraju, no količina likova i narativnih niti s kojima su developeri trebali žonglirati i povezati ih u jednu smislenu cjelinu, pritom nikoga ne zanemarivši i dopustivši im njihov trenutak da sjaje, je naprosto čudesna. I ne samo da je impresivno što nisu zeznuli već su stvorili fokusiranu i intenzivnu priču koja ima nešto za reći u žanru superheroja te dopušta svojim protagonistima da rastu i razvijaju se u likove s kojima ćemo se opet htjeti družiti u neizbježnoj trećoj igri.

 Budući da je ova priča o Peter Parkeru i zloslutnom simbiotu već davno ispričana u stripovima, fanovi će zasigurno uživati u rekreaciji nekih zaista ikoničnih trenutaka koji su odavno postali dio popularne kulture. Pa ipak, koliko god je Peter možda glavniji lik, Miles Morales je pametno centriran kao srce i duša priče. Jedan je spektakularan, drugi je čudesan no obojica su Spider-Man. Negativci su također pozitivna točka priče iako nam se definitivno javila misao u glavi o tome kako bi igra izgledala da Kraven i Venom nisu morali dijeliti svjetla reflektora. Nekako nam se čini da je Kraven izvukao kraći kraj – u stripovima je on jedan od zanimljivijih antagonista, a potom i anti-heroja u Spideyjevoj galeriji negativaca. Ovdje ždere scene u kojima se pojavljuje no mislimo da je ipak mogao dobiti malo više tih tiših trenutaka kojima su blagoslovljeni drugi likovi. Ne radi se o nekoj velikoj omaški te možete očekivati pametno zapakiranu priču s odličnim ritmom velikih preokreta, spektakularne akcije i intimne refleksije.

Točno tamo gdje smo i stali

Ludo je za pomisliti, i možda se osjećamo malo staro, ali prošlo je već 12 godina od izlaska Rocksteadyjevog modernog klasika Batman: Arkham City kojeg bi bilo nepošteno ne spomenuti ako pričamo o Marvel’s Spider-Manu 2 kao jednoj od najboljih, ako ne i najboljoj superherojskoj akcijskoj igri svih vremena. Osim uvijek zabavne rasprave jel’ bolji Marvel ili DC, postoji jasna nit koju možemo povući od Rocksteadyjevih Batmana i Insomniacovih Spider-Mana. I možda zvuči kao da opet pokušavamo otkriti toplu vodu ali postoji valjani argument (ili kritika) da je Marvel’s Spider-Man 2, gledano iz perspektive dizajna igre, zapravo star skoro 12 godina. Možda i više ako uzmemo u obzir da je borba iteracija sustava iz Asyluma. Usporedbe sa Cityjem je puno lakše povući zbog strukture otvoreog svijeta ali razumijete našu poantu. Ipak, usudit ćemo se reći da je Rocksteady možda jednostavno bio ispred svog vremena kad su implementirali ritmični borbeni sustav koji je Insomniac preuzeo i onda ga u svojoj drugoj igri ispolirao do savršenstva. Impresivno je koliko se jednostavno vratiti i krenuti igrati Spider-Mana. Kao da je prošlo par tjedana, a ne par godina. No, segment u kojem Spider-Man 2 potpuno oduševljava tijekom borbe nisu same Spider-Manove sposobnosti već način na koji neprijatelji anuliraju naše sueprherojske prednosti. Naš borbeni sustav uglavnom se bazirao na tome da se šaketamo u zraku – iskorištavali smo sposobnosti da više neprijatelja podignemo u zrak ili ih mrežom potezali k sebi da nastavljamo combo. Prvi put kad su Kravenovi lovci na nas bacili neku ogromnu električnu mrežu koja je lebdila u zraku i sprečavala nas da koristimo svoj glavni način borbe – uh, bili smo zatečeni.

Borba je rezultat pametnog balansiranja između Spider-Manovih sposobnosti i zaista ogromne varijabilnosti neprijateljskih jedinica. Od običnih kriminalaca, Kravenovih lovaca, The Flameovih kultista i Venomovih simbiota igra se može ponositi činjenicom da pred igrače stavlja izazov koji se ne može riješiti samo spammanjem kocke i povremenim izbjegavanjem napada. Arsenal oba Spider-Mana morat ćete koristiti u potpunosti ako želite preživjeti jer neprijatelji udaraju poprilično jako čak i na normalu i definitivno se ne želite pronaći u okruženju bez mogućnosti da koristiti Spider-Manove visokotehnološke spravice ili sposobnosti. Kad smo na temu spravica i sposobnosti – u dvojci stvar funkcionira malo drukčije nego u jedinici. Odijela više nemaju bonuse već su čista estetstika, svaki Spider-Man ima zaseban skill tree kojim otključavate i poboljšavate njihove sposobnosti mapirane na L1, a tu je i zajedničko stablo putem kojeg ćete otključavati nadogradnje za borbu i kretanje dostupne i Peter i Milesu. Gadgeti su mapirani na R1. Sposobnosti i gadgeti, kada ih sve otključate, pobrinut će se da imate uvijek 8 aseva koje možete izvući iz rukava – bilo to da mrežom zapetljate hrpu protivnika, naelektrizirate ih ili iskoristiti snažne area of effect napade. Sustav je, kao što smo već rekli, kulminacija desetljeća iteracije na sustav iz serijala Arkham i definitivno je najzabavniji za igranje zbog mogućnosti, izazova i raznovrsnosti neprijatelja koji nisu obično topovsko meso već imaju načina periodično anulirati brojne Spider-Manove prednosti.

Velika Jabuka

New York je možda nešto manja zvijezda no što je to bio u prvoj igri i Milesovom spin-offu, čisto zato što ne možete stvarni grad promijeniti baš radikalno iz igre u igru, no svejedno su vidljiva pametna poboljšanja otvorenog svijeta – pogotovo u segmentu kretanja. Glavna kritika koja se može uputiti otvorenom svijetu jest što je još uvijek nekako plastičan u trenutku kad Spidey sleti na tlo – ipak, ako igrate na quality postavkama sa svim ray-tracing mogućnostima uključenima i maksimalnom gustoćom prometa i građana, web slinganje je zaista posebno te je dojam naprosto puniji nego u prethodnim igrama. I da, igrali smo u 30 sličica u sekundi jer nam je ovih svilenkasto glatkih 60 sličica u sekundi bilo možda malo preglatko pa nam se činilo da bi nam od brzine kretanja i svega moglo postati muka. Osim toga, budući da je igra toliko filmična i naglasak stavlja na odlično režirane međuscene, htjeli smo maksimalnu kvalitetu u tom pogledu. Kad ti igra kaže da će kosa likovima izgledat punije ako ostaviš quality mod upaljen onda smo naprosto to morali učinit. Ovako ionako ćelavimo u stvarnom životu, možemo bar u virtualnom gledati voluminoznost i prekrasnu gustu kosu naših junaka. S druge strane, osim web swinganja Spider-Man ima mogućnost doslovnog letenja putem svog wing suita. Radi se o odličnom, ugodnom i zabavnom sustavu kretanja koji dopušta da se pomoću zračnih tunela brzo krećete s jednog kraja grada na drugi. Iskreno, kombinacija web swinganja i letenja bila nam je toliko ugodna da smo doslovce jednom u cijeloj igri iskoristili sustav brzog putovanja u neki od kvartova – i to samo zato da isprobamo munjevitu brzinu učitavanja.

 Iako smo nahvalili sustav kretanja, odnosno letenja, moramo priznati da on ipak nešto malo odvlači od maestralnog web-swinganja koji nam je još uvijek najdraži oblik kretanja otvorenim svijetom u nekoj videoigri. Mnoge igre rade letenje dobro ali samo Marvel’s Spider-Man radi web-slinganje toliko kvalitetno. Možda zato što su jedini koji to rade – privlačne kuke ne računamo kao web swinganje. Uglavnom, sustav kretanja je najbolji kada kombinirate obje opcije i realno ne vidimo da će itko još jako dugo vremeno pogoditi tu slatku točku koja gotovo pa potpuno anulira potrebu za korištenjem opcije brzog putovanja. Otvoreni svijet je također krcat raznoraznim aktivnostima – od klasičnog rješavanja baza do naganjanja dronova kroz zračne tunele, preslagivanja čestica u znanstvene svrhe u simpatičnoj mini-igri, Milesovih školskih avantura i još mnogo toga. Jedna od glavnih sporednih misija tiče se negativca imena The Flame koji ima neke jako kul reperkusije za iduće igre, no sporedni sadržaj koncipiran je tako da ne odvlači previše pažnju s glavne atrakcije – odnosno glavne priče. Sve se zapravo svodi na to da organski nailazite na te raznovrsne sporedne aktivnosti dok putujete do iduće točke u glavnoj priči. Takva struktura otvorenog svijeta nam se jako sviđa jer nikad ne gubi iz fokusa ono najbitnije, a svejedno pruža ranovrsni sadržaj s kojim se možemo zabavljati između fantastične priče.

Koliko još? Još samo malo

Dizajn nekih sustava naprosto pokazuje svoju limitiranost i to nigdje nije vidljivije nego u sustavu stealtha koji je gotovo pa nepromijenjen još od vremena Arkhama. Pa ipak, Insomniac je uspio i tu uvesti dozu slobode uvođenjem spravice koja dopušta Spideyju da stvara vlastite nove puteve spajajući zidove, lampe i drugo svojom mrežom. Tu unosi puno veću slobodu u stealth sekcije no isto tako pokazuje koliko je sustav limitiraniji od onog borbenog. Borba djeluje kao da je na steroidima od svih nadogradnji koje su Insomniacovci ulupali u nju dok je stealth dobio jednu jedinu smislenu nadogradnju. Ona funkcionira odlično no manjak stealth sekcija je očito bila svjesna odluka da se istakne ono novo i unaprijeđeno, a sakrije element koji naprosto nije sposoban toliko evoluirati. Kad smo kod evolucija, sekcije s MJ su također dobile malo više mesa u smislu gameplaya, no još uvijek se radi o bazičnim sekcijama šuljanja s priglupom umjetnom inteligencijom. Služe svojoj svrsi kao kratki predah od Spidey akcije i uvođenje nove perspektive u priču, no to je definitivno najslabiji segment igre. Još jedna zamjerka koju moramo baciti prema igri leži i u ponekad prenapuhanim boss fightovima – oni su spektakularni, nekad zahtjevni i izuzetno zabavni no imaju problem što ne znaju stat na kočnicu na vrijeme. Zbog potrebe da se naglasi akcija kao u filmu gdje su ulozi ogromni i epohalne tučnjave traju neko vrijeme, boss borbe gotovo uvijek idu u nekoliko faza što nekad naprosto postane zamorno. Jasno nam je da će najveći negativci ići u nekoliko faza, no kad je jedna borba (nećemo spojlati protiv koga zbog priče) ušla u svoju četvrtu fazu baš smo zapitali „čemu?“. Jer se faze zapravo ne razlikuju radikalno jedna od druge već smo dojma da se radilo u umjetnom pumpanju količine šaketanja. Onda umreš pa se vratiš na checkpoint jer svaka faza ima jedan jer bi inače boss borbe bile prenaporne za vlastito dobro i u svemu se nekako izgubi taj filmični osjećaj na koji se htjelo ići. Faze u boss borbama služe da se igraču razbije naučeni ritam i natjera ga se na učenje novog obrasca napada. Ovdje to naprosto nije bio slučaj.

No, kad se sve zbroji i oduzme, kao što smo napisali i na početku teksta – Marvel’s Spider-Man 2 je trijumfalno ostvarenje za akcijske igre u otvorenom svijetu koji svojom pričom, sustavom kretanja otvorenim svijetom i smislenim nadogradnjama u svim segmentima pokazuje kako izgleda kada se formula stara cijelo desetljeće dovede do savršenstva. Zanima nas kako će izgledati treća igra i koliko će spektakularni i čudesni Spider-ljudi tada podignuti ljestvicu. Iskrena preporuka.