Izlaskom Hogwarts Legacyja prije sada već punih godinu i pol dana, mnogi su obožavatelji franšize najpoznatijeg mladog čarobnjaka na svijetu ostali u potpunosti zaprepašteni činjenicom da u igru nije ubačen Harryjev omiljeni sport – i pritom ne mislimo na bjesomučno preživljavanje iz godine u godinu već Quidditch, u nas poznatiji i kao Metloboj. I dok „opravdanje“ od studija Avalanche Software i izdavača Warner Brothersa nismo dobili u obliku u kojem smo se nadali, indirektno objašnjenje otkrili smo unutar igre, gdje nam je za vrijeme kampanje rečeno kako je zbog nezgodne ozljede jednog igrača za vrijeme posljednjeg meča Quidditcha ravnatelj do daljnjeg odlučio suspendirati natjecanje. Potpisniku ovih redova Quidditch nije nedostajao u ionako ogromnom svijetu Hogwartsa, iako bi ga sasvim sigurno bilo zgodno povremeno zaigrati. No, da ne duljimo, ovdje ionako nije riječ o Quidditchu unutar Hogwarts Legacyja, već standalone naslovu Harry Potter: Quidditch Champions – jasnim odvajanjem od HL-a i ponovnim dodavanjem imena glavnog heroja franšize dano je do znanja da se igra ni u kojem smislu ne treba vezivati uz Hogwarts Legacy. Na igri je radio potpuno drugi studio, grafički na prvi pogled izgleda kao da je rađena za najnovije flagship mobitele i na kraju krajeva, nije smještena u isto razdoblje kao Avalancheova uspješnica. Ima li to odvajanje Quidditcha u zasebnu igru ili ne, pogotovo kada uzmemo u obzir da je igra odmah po izlasku izašla kao jedan od naslova osnovnog tiera pretplatničkog servisa PlayStation Plus ili nema… Ostavit ćemo otvoreno.

Nikad kompleksniji metloboj

Kada smo kroz godine igranja igara Harry Potter razmišljali o igri koja će biti u potpunosti posvećena Quidditchu, uvijek bismo se zapitali koliko je zapravo teško kreirati takav tip igre. Još od 2003. godine i igre Harry Potter: Quidditch World Cup (koji se, ruku na srce, baš i nije pretjerano proslavio – vjerojatno upravo zbog kompleksnosti koja u to doba nije mogla biti toliko vjerno prikazana) znali smo da Quidditch nije jedan od onih jednostavnih „sportova“ (ipak govorimo o svijetu čarobnjaka pa je teško referirati se na letenje kao klasičan sport) koje je moguće gotovo bezbrižno prenijeti u videoigru. Puno je složeniji i zahtjevniji, i to na nekoliko razina. Primarno jer je riječ o iznimno brzom i adrenalinom nabijenom sportu. Dakle, letenje treba biti izvedeno gotovo savršeno, s minimalnim negativnim inputima – registracija odabira smjera kretanja treba biti instantna, kontrole trebaju biti što jednostavnije kako bi igrač mogao u djeliću sekunde reagirati i promijeniti smjer u kojem ide ili metlobojaša kojeg kontrolira.

Da se svi zajedno podsjetimo, u metloboju se igrači kroz igru natječu u osvajanju lopte, odnosno baluna (ili Quafflea po eng.) koju lovci (eng. Chasers) trebaju ubaciti u jedan od tri obruča kako bi postigli poen, dok istovremeno moraju izbjegavati maljce (eng. Bludgers – dvije teške i začarane željezne lopte). Hvatanje zlatne zvrčke (eng. Golden Snitch), sićušne zlatne loptice koja cijelo vrijeme bježi od tragača (eng. Seeker) osigurava kraj igre, a upravo je zato nevjerojatno brza te joj je za promjenu smjera kretanja dovoljna stotinka sekunde. Da bi igra funkcionirala onako kako je originalno zamišljeno, svaka od tih komponenti treba biti u neprekinutoj sinkronizaciji s ostalima. Iako smo u početku bili poprilično skeptični hoće li Quidditch Champions uspjeti u tome, pogotovo kada uzmemo u obzir mišljenje s početka paragrafa, moramo priznati kako igra iz meča u meč postaje sve bolja i napetija, a sve naše sumnje otklanja bez ikakvog problema. Developeri su tu i tamo posegnuli za asom iz rukava, pa su tako malo prilagodili neke segmente igre (primjerice maljci nisu konstantno prisutni u igri već ih igrači mogu lansirati svako toliko, nakon kratkog perioda cooldowna), čime je postignut osjećaj malo veće slobode kretanja (tj. letenja), a i hvatanje zlatne zvrčke ne završava meč automatski već timu daje 30 od ukupno 100 bodova potrebnih za dovršetak meča. Takve promjene u gameplayu definitivno pozdravljamo. Za razliku od prve igre iz 2003. godine u kojoj je većina mečeva ovisila o uspješnosti jednog tipa igrača, u Quidditch Championsima imamo priliku uvući se pod kožu cijelog tima, neovisno o tome na kojoj poziciji lete.

Arresto Momentum – ili kako je igra usporila samu sebe

Nakon Hogwarts Legacyja nekako smo se zaželjeli kontinuiteta i možda nam je cartoony art stil jednostavno krivi odabir za igru ove tematike. Naravno, riječ je o potpuno subjektivnom mišljenju jer se ipak radi o igri koja želi privući što širu publiku pod svoje okrilje.

Tako ovo nije singleplayer sportski naslov već uz klasičnu kampanju, koja se sastoji od kreiranja likova i customizacije te odigravanja mečeva na najpoznatijim metlobojskim terenima diljem čarobnjačkog svijeta, nudi i igranje u multiplayeru. Cijela shema dodatno je „ukrašena“ autoru sve mrskijem battle pass sustavu, koji nakon svakog odigranog meča nagrađuje igrača raznim itemima koji se kasnije mogu koristiti u kupnji nove odjeće, šešira, ali i novih (jačih i bržih!) metli ili likova poput Harryja Pottera, Hermione Granger, Rona Weasleyja ili Draca Malfoya. Grindanje po battle pass levelima skriva i jednu zanimljivu poslasticu, legendarni Hagridov skin s originalnog PlayStationa, ali do njega treba uložiti (puno) previše vremena. Samo grindanje je nezaobilazno, a nagrade koje donosi battle pass sustav su obrnuto proporcionalne Hagridovom skinu, odnosno iste su – gotovo u potpunosti zaboravljive.

Harry Potter’s: Quidditch Champions definitivno ima ono nešto i nije jedna od onih igara koju bismo preporučili da preskočite, naprotiv, svakako ćemo vam sugerirati da je isprobate (pogotovo ako imate pretplatu na PS Plus) jer biste se s njom mogli zabaviti nekoliko desetaka sati. Naposljetku, zaista vrijedi vidjeti i isprobati kako je tako kompliciran sport poput metloboja dobro prerađen u videoigru. Nama se čini da daljnji uspjeh igre ovisi o planovima koje developer i izdavač imaju za naredne sezone, a to nažalost nikada nije dobro.

Recenzentski primjerak ustupio izdavač.