Što je bolje od jednog piksel-artovskog bogohulnog naslova? Odgovorno tvrdimo – dva piksel-artovska bogohulna naslova – poželjno je svakako da su direktni nastavci zbog-radi duhovnog prosvjetljenja i unutarnjeg mira. Druga instanca naslova koji u naslovu definira vrijeđanje iskonskih vjerskih vrijednosti očekivano ne manjka motivima španjolsko-katoličkog pripovijedanja, te ponovno ilustrira opskurne religijske prakse grešnika kroz prizmu izmišljene religije koja štuje neobjašnjive pojave entiteta zvanog Grievous Miracle (Bolno Čudo).

Sacrificium Vanum

Pomolimo se… Za pokajnika. Za onoga koji je sve grijehe Cvstodije preuzeo na sebe. Čiju žrtvu pamtimo i svetkujemo, ožalošćeni tragičnom istinom kako je njegova žrtva uzaludna. Posljedice sebičnog čina zlih sila lažnog božanstva posljednjeg psalma prvog Blasphemous naslova, ostaviše trag vječite patnje na ovu već opustošenu zemlju.

A dok sav puk Cvstodije po drugi put traži oprost grijeha i uslišenje molitva, Bolno Čudo je pred samim rođenjem Djeteta, potomka svog zlog nadnaravnog bića, najavljujući početak novog perioda izopačene pokore, čime ponovno blagoslov pruža jednima, a kletvu drugima. Ako kontekst našeg improviziranog hvalospjeva biva nejasan, tako bijaše zamišljeno, jer se prava istina nalazi u fragmentima priče prve igre i ovog nastavka, rasuta u zapisima predmeta od presvetog značaja za svijet Blasphemousa. Završivši pripovjedi prvog Blasphemousa s više pitanja no odgovora, pojedinac bi očekivao jasniju sliku razvoja ostatka narativa drugog dijela ove dogmatične sage. No to nije slučaj. Blasphemous 2 ponovno plete strogo zapetljani bogohulni vez, čije niti mora rasplesti sada reanimirani i nesretni Penitent One, kako njegova žrtva s kraja prve igre ipak ne bi bila uzaludna. Proročanstvo još ne predviđa vječni počinak za protagonistu, reče nam Anunciada (svjedok i narator nove iteracije Čuda), poslavši nas u pravcu Grada Presvetog Imena s jasnim ciljem – sprječavanje rođenja Djeteta – nove izvedbe lažnog Božanstva.

Sveto Trojstvo

Ne vaše uobičajeno sveto trojstvo (bogohulimo na pretek i bez njih), no ono trojstvo čije će oštrice i tupe krajeve osjetiti svi koji ne dijele vaša uvjerenja i sakramente. Pošto narativno niže poglavlja prirodnim slijedom direktnih nastavaka, Blasphemous 2 izvorno se razlikuje od svog prethodnika upravo u definiranju stila igranja, barem u prvih nekoliko sati. Ruego Al Alba, Veredicto te Sarmiento and Centella tri su imena koja odzvanjaju Cvstodijom, tri su sveta instrumenta ljudske pogibije. Dok klasični Metroidvania postulati i dalje vrijede, moderni principi potpisuju veću gameplay dinamiku drugog nastavka. Osim što su zamišljeni kao oružja (atributa balanced, attack speed, heavy-duty), sva tri smrtonosna instrumenta sada pružaju daleko veće horizonte slobode kretanja kroz interakciju s ciljanim artefaktima. Kako niste blagoslovljeni sa sva tri oružja od starta, vrijedi pametno odabrati na početku te žrtvovati se i pronaći ih sve u nastavku, ne bi li kušnja bila prohodnija. Gdje hladno željezo ne pomaže, molitve i litanije nadopunjuju arsenal i duhovni mir, čisto da pokrijete apsolutno sve ćoškove napaćene Cvstodije. Vaše biće prosperira kroz nekolicinu RPG-olikih sustava strogo religijskih motiva (a kako drukčije), čije razine povećavate s “Marks of Martyrdom” iliti svojevrsnim ability bodovima (ali zbog čega bi se tako jednostavno zvali kad je patnja vaša realnost na koju se konstantno morate podsjećati). Dakle sve već poznato staro, ali novije i svježije, jer je mudrost autora očekivano porasla proporcionalno vjerovanjima.

Kako bijaše na početku…

… tako i sada i vazda, i u vijeke vjekova, ali i dok svi grijesi Cvstodije ne budu razriješeni. U Bolnog Čuda kreativnosti za nauditi ne manjka pa vas ponovno čeka 20-ak-plus (ako ste perfekcionist) sati patnje po metroidvania/soulslike pravilima. Nove mehanike kretanja podižu razinu agilnosti glavnog lika, a time i fluidnost gameplaya, pa smo pod dojmom kako je Blashpemous 2 za nijansu lakši za igrati od svog prethodnika. Je li to istina, ili smo samo poučeni iskustvima prvog dijela, potrebno je detaljnije analizirati, ali je osjetno više motiva i likova božanstvenih atributa, a manje onih kategorije Opus Dei. Ovime su, pretpostavljamo, autori htjeli ublažiti tonove patnje. Nisu uspjeli.

Koristismo se rječnikom religijskih hvalospjeva opisujući ovo drugo ukazanje bogohulja, ne bi li bolje dočarali teatralnost koja nam je kroz igru predstavljena. Stoga vas tjeramo na grijeh, ako je grijeh igrati se, jer se jedino na takovi način možete suočiti s patnjama igre Blasphemous 2. Amen.

Recenzentski primjerak osigurao izdavač.