Znate da vrijeme leti kad je prošlo već nešto više od tri godine otkako je izašla “nova” igra u ovom već legendarnom serijalu i kad smo zadnji put ušli u ulogu Zmaja od Dojime Kazume Kiryua ili novog zmaja Ichibana Kasuge. Nimalo iznenađujuće, izlazak nove “Yakuze” generira već standardno uzbuđenje kod (vrlo uskog) dijela redakcije – tim više što se radi o zapadnoj lokalizaciji i remasteru ili remakeu igre Ryu Ga Gotoku Ishin! koja je 2014. u originalu izašla isključivo za japansko tržište. U to vrijeme, u SEGA-i je prevladavalo mišljenje kako igre smještene u feudalni Japan neće dobro proći na američkom i ostatku zapadnog tržišta, što je ostavilo fanove izvan Japana zakinutim i rezultiralo inicijativom šačice zagriženih fanova da na svoju ruku prevedu igru s japanskog. Nekoliko godina kasnije, golemi uspjesi i milijuni prodanih primjeraka igara poput Sekiro: Shadows Die Twice i Ghost of Tsushima, kao i rastući uspjeh serijala Yakuza, dokazali su da je situacija potpuno suprotna i da itekako ima smisla dovesti ovu igru i kod nas.

Novi život (manje) poznatih likova

Glavna ideja koja stoji iza igre Like a Dragon: Ishin! je stavljanje likova iz cijelog serijala u povijesni kontekst velikih društvenih i političkih promjena koje su se odvijale na kraju perioda Edo i dodjeljivanje uloga pravih povijesnih ličnosti koje su bile značajne u tom periodu. Tako se primjerice protagonist igre zove Sakamoto Ryoma iako glas i stas pripadaju etabliranom Kazumi Kiryuu, a nimalo manje poznati Goro Majima u Ishinu zove se Okita Soji.

No, to su samo dva najpoznatija lika koje prepoznaju i oni koji nisu fanovi serijala. Kroz igru vidjet ćete cijeli ansambl likova koji će vam biti poznati ako odigrali prethodne nastavke – od Nishikija iz originalne igre, preko Saejime iz Yakuze 4, Haruke koja je vezana uz mini igru vođenja farme pa sve do legendarnog Kuzea iz Yakuze 0. Studio Ryu Ga Gotoku poznat je po izradi uistinu čuvenih antagonista i sporednih likova koji nesretno skončaju u igrama u kojima se pojavljuju i uistinu je šteta što nismo mogli više vremena provesti s njima. Upravo ovakvim pristupom udahnut im je novi život te ih možemo vidjeti u neobičnim kombinacijama i biti u interakciji s njima u potpuno drugačijim kontekstima. Primjerice, glavni boss Yakuze 0 Keiji Shibusawa sad je Takechi Hanpeita, koji je Ryomin (Kiryjuov) brat. Ovakvih neobičnih kombinacija ima napretek i dugogodišnjim fanovima serijala će ovo iznimno imponirati, no moramo priznati da nam je na trenutke bilo teško uživjeti se u priču s obzirom na to da znamo tko su ti likovi, iako karakterno ne odudaraju od svojih originala. S jedne strane, fanovi će dobiti još malo vremena s likovima koji su im se svidjeli, no možda se tu nalazila prilika da se učini nešto kreativnije s njihovim osobnostima. Primjerice, možda smo mogli vidjeti Majimu koji je miroljubiv, razuman i razborit kao Ogita Soji, a ne pomahnitali agent kaosa koji samo želi zacrvenjeti svoju oštricu.

Mali disbalans dizajna igrivosti

Kad smo već kod oštrica, svakako se treba dotaknuti i gameplaya same igre, odnosno sustava borbe i progresije. Kao i u svim igrama, postoji više stilova borbe koje možete koristiti, a po prvi puta u ovom serijalu (izuzev spin-off igre Yakuza: Dead Souls) Ryoma može koristiti i pištolj. Iako se kroz cijelu igru naglašava Ryomina vještina s katanom, u našim rukama Ryoma je bio revolveraš s Divljeg Zapada koji je sve svoje neprijatelje rješavao s udaljenosti, što je u velikom broju slučajeva napete borbe pretvorilo u lakrdiju jer smo trčkarali, izbjegavali zamahe neprijatelja i pucali po njima sve dok im malo po malo nismo, poput komaraca, malim ubodima našeg revolvera sveli HP na nulu. Iako se radi o najkreativnijem i najraznovrsnijem sustavu borbe u cijelom serijalu, nedostaje mu adekvatnog balansiranja kako bi se izbjegao upravo ovaj scenarij u kojem smo praktički na prevaru riješili svaku težu boss borbu. Dok Ryoma ne ganja svoje neprijatelje, u pauzi radi ono na što smo već navikli u svim mogućim nastavcima – rješava sitne probleme lokalnog stanovništva, jede i pije po izakayama, kocka, pleše, pjeva, peca i ono specifično za ovaj nastavak, vodi malo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. I dok je to već prilično standardno za igre u ovom serijalu, moramo priznati da smo ovog puta bili najmanje involvirani u “izvannastavne” aktivnosti. Nedostajalo nam je ludosti i otkačenosti na koje smo bili naviknuti u prethodnim igrama, a pretpostavljamo da je uzrok tome njihova kontekstualizacija u period u kojem se igra odvija.

Istovremeno remaster i remake

No, kakav je uistinu Like a Dragon: Ishin! i opravdava li vrijeme čekanje od 9 godina? Inače bismo uistinu bez pretjeranog razmišljanja uskliknuli u pozitivnom tonu, no ovog puta ćemo morati malo “potegnuti ručnu” i imati malo odmjereniji pristup jer nije sve tako ružičasto poput cvjetova japanskih trešnji u ovoj igri. Na određen način, na Like a Dragon: Ishin!, slikovito rečeno,

možemo gledati kao na medalju ili kovanicu s dvije strane, odnosno da je u njoj prisutna dualnost koja se proteže kroz mnoštvo njenih aspekata. Njena dualnost očituje se već u samom imenu igre jer je ona i “Yakuza” i “Like a Dragon” istovremeno. Svi znamo da se radi o Yakuzi i kolokvijalno ćemo ju svi tako oslovljavati, no zbog činjenice da SEGA želi rebrandirati ime serijala kako ono ne bi imalo negativne konotacije, svaka igra u ovom serijalu od sad će se službeno zvati Like a Dragon. Ovo je samo banalan primjer te dualnosti, no nastavit ćemo s jednim vrlo konkretnim i vrlo tehničkim primjerom. Naime, igra je istovremeno i remaster i remake, što je jedna od prvih primjedbi koje imamo za igru. Remaster je u smislu razine grafičkog poboljšanja koje je zamjetno u odnosu na original, ali ništa impresivno što bi opravdalo punu cijenu od 60 eura, što je ujedno i slabi argument zašto bi se igra mogla nazvati i remakeom, uz činjenicu da se radi o prvoj igri u serijalu koja se izvodi pomoću grafičkog pokretača Unreal. Nije teško primijetiti da je Like a Dragon: Ishin! grafički na razini Yakuze Kiwami iz 2017. ili Yakuze 0 iz iste godine. Iako biste na trenutke potencijalno i mogli pomisliti da se radi o igri s kraja prethodne ili početka trenutne generacije jer uistinu ima svoje momente, vrlo često ćete naići na mutne teksture, NPC-ove koji izgledaju kao da su izašli iz ere PlayStationa 2 te čak i padove frameratea u “zahtjevnijim” dijelovima. Uglavnom, u grafičkom smislu, Like a Dragon: Ishin! je korektan, ali ništa više od tog. Kao što smo već naveli, igra je u određenoj mjeri i spin-off koji koristi omiljene likove iz prethodnih igara, ali i igra koja se može promatrati sama po sebi zbog specifičnog načina borbe. I na kraju, možemo reći da je Like a Dragon: Ishin! istovremeno vrlo dobra igra, ali nije baš neka “Like a Dragon” igra.

 

Recenzentski primjerak igre ustupio Colby