U najavama pred sam izlazak novog Saints Rowa, odnosno reboota cijelog serijala, developeri iz Volitiona pričali su o tome kako žele uzemljiti priču te je nakon izvanzemaljaca vratiti tamo gdje je sve počelo – stvaranje i vođenje vlastite bande. Priča o stvaranju nečega iz ničega, kreativnog otpisivanja studentskih dugova te luckastog nasilja trebala je unijeti novi život u serijal. Nažalost, iako na momente lijepa i zabavna, igra smještena u fiktivnu verziju američkog jugozapada ne uspijeva samouvjereno hodati po granici dobrog (ne)ukusa kao svoji prethodnici, a svojim arhaičnim dizajnom otvorenog svijeta gubi pažnju igrača relativno brzo.

Nema zemlje za svece

Nije da Saints Row nema kvaliteta. Jednu od najvećih snaga iskazuje odmah na početku u kreatoru likova koji omogućava da se igrate s pozamašnom količinom postavki kako biste kreirali zaista jedinstvenog igrivog lika – ili pak ubacili nekog od favorita iz drugih serijala. Zajednica je odmah po izlasku bila spremna s ikonama poput Big Smokea, CJ-a, Walter Whitea, Johnnyja Silverhanda, Hellboya, Donalda Trumpa te brojnih drugih stvarnih i izmišljenih poznatih lica. Uređivanju Bossa može se pristupiti u bilo kojem trenutku putem in-game mobitela, a mogu se spremiti i različiti profili. Tako u jednoj međusceni možete biti The Rock, u idućoj Julia Roberts dok tijekom same misije trčkarate kao digitalni Joža Manolić. Naravno, samo povezivanje s protagonistom tijekom priče može postati problematično budući da mu mijenjate identitet kao čarape. Mi smo se odlučili našoj Šefici jednostavno složiti hrpu outfita za svaku priliku te ih mijenjati kako nam dođe – ipak nam je bitna konzistentnost. Developeri su prije izlaska naglašavali i sređivanje automobila kao još jednu bitnu stavku kreiranja vlastitog iskustva, a i tu se pronalazi hrpa postavki u pimpanju vozila na dva ili četiri kotača. Vozni model je načelno dobar iako se moglo malo poraditi na balansiranju ručne kočnice koja se ne ponaša toliko kao ručna na koju smo navikli u igrama već kao pružatelj trzajne ozljede vrata.  I da, ako smo na nešto bili alergični tijekom vožnje onda su to hidranti koji bi cijelo vozila skupa s nama odbacili pred rajska vrata. Jednom ili dvaput je bilo smiješno i simpatično, no onda je relativno brzo postalo naporno.

Smiješno i simpatično dok ne postane naporno je generalno dobar sentiment koji se može pripisati rebootu Saints Rowa. Ovdje uglavnom krivimo repetitivni dizajn misija koji jednostavno postane dosadnjikav prebrzo. Sporedne misije dizanja u zrak tornjeva, krađe s helikopterom (čija je vožnja jedna od travestija koju smo što brže htjeli izbrisati iz sjećanja) i drugih same po sebi bi bile možda zanimljivije da ne djeluju kao još jedna stvar koju moramo skinuti s liste. Fora su nam bile misije u kojima izazovemo bijes lokalne bande kada njihov omiljeni restoran ili teretanu provučemo kroz blato na društvenim mrežama, no kad smo shvatili da se neće dogoditi ništa zanimljivo nego je to samo razlog da se na nas baci horda neprijatelja izgubili smo entuzijazam. Očekivali bismo bar neke mini-boss borbe s jedinstvenim dijalogom s obzirom na to koji smo restoran ocrnili. Možda nezanimljivosti sporednih misija kumuje i sami otvoreni svijet Santo Ilesa koji izgleda lijepo no zapravo nije pamtljivi otvoreni svijet. Nije jedan od onih pješčanika u kojima se krenemo voziti u jednom smjeru da vidimo što se nalazi s druge strane. Nažalost, nimalo ne vuče na istraživanje što je šteta jer nam se sam štimung svijeta izuzetno odgovara.

Bez dildo palice

S gameplay strane tu su sposobnosti i perkovi koji načelno nadograđuju ogromne količine napucavanja, no većina njih nije se dokazala kao neophodnim ili barem posebno zabavnim za korištenje. Jedna od prvih sposobnosti koja omogućava da na neprijatelja zakačimo granatu i bacimo ga u određenom smjeru jedna je od najboljih. Pucanje također ne pruža nužno uvijek povratnu informaciju koju bismo očekivali. Revolver smo najviše koristili jer nam se svidjelo što udara k’o mazga, dok nas na ekstra jakoj ali sporoj sačmarici nije oduševilo što neprijatelji ne odlete kvragu kad ih upucamo. Oružje nam se generalno čini poprilično mlakim s obzirom na DNK serijala, no lagali bismo kad ne bismo rekli da nije zabavno dizati stvari u zrak i gledati aute kako eksplodiraju poput pinjate dok se mi vozikamo u go-kartu. Također, moramo pohvaliti smiješne melee egzekucije koje uključuju sve od šamaranja, propucavanja, kung fu letenja i brojnih drugih. Nahvalit ćemo i dodatne emoteove koji se mogu koristiti samo zato što je ubačen Van Dammov legendarnih ples iz Kickboxera. Kad je priča u pitanju, nema tu puno mesa ili kultnih trenutaka – neki vole aute, drugi kuhanje, treći biznis, a kao grupa mogu djelovati blago simpatično ili iritantno – ovisno o tome gdje spadate na ideološkom spektru. Svidjele su nam se glavne misije jer imaju dobre set-pieceove: jedna od prvih je čisti homage Mad Max: Fury Roadu, a fora je bilo i jurcanje gradom s građevinskim mogulom u autu kako bismo ga natjerali da nam prepiše zemljištu za bazu. Kada otključate bazu moći ćete polako graditi kriminalne pothvate koji otključavaju dodatne misije koje su nažalost sve na istu foru. Svi ti biznisi nakon nekog vremena postaju kao kućanski poslovi koje morate obaviti, a ne kao nešto zabavno čemu se konstantno želite vraćati. Ako moramo pohvaliti jednu stvar kod priče onda je to što smo se znali dobro nasmijati, posebice na početku igre – fore su uglavnom glupe ali na dobar način. 

Možda je cjelokupno slabijem dojmu Saints Rowa odmaglo što je igra po izlasku bila jako bugovita – mi smo morali započinjati igru nedugo nakon što smo započeli uvodnu misiju jer nismo mogli pucati – koliko god loadali ili restartali konzolu problem se nije mogao riješiti pa smo naprosto napravili novog lika. Bio je prevalentan jedan bug zbog kojeg bi primali štetu svaki put kad izađete iz automobila, tijekom korištenja sposobnosti plamteće šake igra bi se čudo zblesirala te nismo mogli učiniti ništa osim šutiranja neprijatelja. Volition je polako krenuo ispravljati brojne bugove i igra će u nekom trenutku (ako već nije po objavi ovog teksta)biti lišena većih problema. No, ostaje onaj dojam da je reboot Saints Rowa trebao biti puno zabavnija igra u globalu. Bugovi se daju oprostiti, no puno je gore kad igra koja nam obećaje hrpetinu luckaste zabave ostane bez luckastog i zabavnog pa iza nje ostane samo hrpa.

Ukratko, smiješno i simpatično dok se zabavljate s glavnom pričom, slažete različite varijante Bossa i pimpate auto. Sve ostalo je zaista sporedno.