Nitko nije uspješno zajahao val remakeova koji je zahvatio industriju poput Capcoma. Za vraćanje slave serijalu Resident Evil u jednakoj mjeri zaslužan je povratak horor korijenima sedmice kao i remake dvojke čiji je komercijalni i kritički uspjeh zagarantirao da smo tek zakoračili u novo/staro doba rezija. Remake Nemesisa nije naišao na univerzalne hvalospjeve kao svoj prethodnik, no svejedno je bio vraški dobar remake. I dok je remakeanje druge i treće igre u serijalu bio “no-brainer” s obzirom na tehnološki skok od originala, s remakeanjem Resident Evila 4 Capcom je otvorio sasvim novi set očekivanja – kako od fanova tako i od onih koji Rezi 4 znaju samo po reputaciji. Ta reputacija pozicionira Resident Evil 4 kao jednu od najutjecajnijih akcijskih igara u povijesti koja je popularizirala i etablirala perspektivu “preko ramena” čija je upotreba standardizirana pojava u modernom dizajnu. Na kraju krajeva, original se još uvijek jako dobro drži skoro 20 godina nakon izlaska što daje dodatnu dimenziju njegovoj veličini i, usudili bismo se reći, mitskom statusu.

Kako remakeati veličinu?

 Neki od nas (poput autora ove recenzije) iz totalno legitimnih razloga nisu znali cijeniti original po izlasku. Uglavnom zbog činjenice da nije bilo moguće kretati se i ciljati istovremeno. Pa, upravo zbog toga autor ovih redaka ima osjećaj kako mu je perspektiva jedinstvena – obožavam Rezi iako nikad nisam prešao uvjerljivo najbolje ocijenjenu igru u serijalu. Ovaj remake kao da je rađen za sve takve – upoznati smo s igrom dovoljno da znamo njene najbitnije karakteristike (ipak su nas seljani, kao i svakoga 2005., zatukli sjekirama), no nemamo nabrijane fanovske sentimente koji bi nas sprječavali da uživamo u devijacijama od originala ili roze naočale zbog kojih bi žmirili na eventualne nedostatke. Remake Resident Evila 4 je, rekavši sve iznad, poprilično spektakularno ostvarenje koje oduševljava na svakom koraku. Ne možemo se sjetiti kad nas je posljednji put igra toliko konzistentno oduševljavala – svaki put kad bismo pomislili da igra ne može nadmašiti ono što smo upravo doživjeli, Capcom bi pronašao način da nas iznenadi. Također je zabavno za iskusiti utjecaj koji je Rezi 4 imao na Village (kojeg smo nedavno ponovno iskusili i u VR-u) – od atmosfere preko tempa do lokacija – kad je četvorka toliko dobra sasvim je jasno zašto je Capcom gledao u njenom smjeru za inspiraciju. Prije izlaska, a i neposredno poslije uslijed prvog vala recenzija, nametao se narativ o tome treba li, i može li uopće, Resident Evil 4 inovirati na način na koji je original to učinio prije 18 godina. Ipak su pljuštale desetke, 5 zvjezdica i statusi remek-djela na sve strane. Ako nas pitate, razlog je jednostavan – Resident Evil 4 izuzetno vješto barata specifičnim elementima svog dizajna te ih kroji u netipičnu AAA igru. Čak i više u odnosu na prethodna dva remakea, Capcom prihvaća šundovsku kvalitetu priče i Leona stavlja u sve suludije situacije koje su, možda najvažnije od svega, jako zabavne za igranje. Stvarno nismo očekivali da nas, nakon onog prvog pamtljivog susreta sa zombi seljanima, očekuje baš tolika raznovrsnost susreta i neprijatelja. Čak nam je i teško izabrati omiljenu dionicu iz igre jer svaka od tri velike lokacije (selo, dvorac, otok) nudi specifičnu vibru koja se savršeno uklapa u Leonovu avanturu. Da, posljednja trećina igre odvija se na otoku koji na početku pomalo strši kao šaka u oko ali vrlo brzo stvari sjednu na mjesto –posljednja boss borba, koju Leon završava maestralnim one-linerom, zapravo je nagrada za sve ono što smo dosad proživjeli. I stoga pitanje inovativnosti remakea nije uopće toliko bitno. Na kraju krajeva, danas je puno teže inovirati nego prije 20 godina – pogotovo u ekstra ziheraškom prostoru AAA produkcije.

Junak našeg doba

 Iskoristit ćemo priliku da opjevamo malo lik i djelo Leona S. Kennedyja koji je ovim remakeom u našim očima zacementirao svoj status apsolutnog titana. Otkako je 2013. izašao The Last of Us, developeri kao da se natječu tko će imati napaćenijeg, emocionalno udaljenijeg protagonista kojeg mogu odvesti na putovanje otkrivenja i iscjeljivanja. Ali ne i naš dobri Leon – nakon događaja iz remakea dvojke u kojem se kao policajac novajlija uspio izvući iz Raccoon Cityja, američka vlada ga je pretvorila u de facto akcijskog junaka. Leon je pravi čovjek u pravo vrijeme s pravim sposobnostima. Ispalit će metak u glavu babetini s vilama, odvaliti joj kružni i s podsmijehom zaključiti kako “mora da se poskliznula”. Kad surađuje s Luisom, Resident Evil 4 pretvara se buddy cop akcić čija je kulminacija urnebesno zabavna, pa… lunapark vožnja. S Ashley je brižni tjelohranitelj dok s Adom ima komplicirani odnos s obzirom na to da je konstantno pokušava nagovoriti da učini pravu stvar. Leon je ukratko najbolji, pogotovo kad pokazuje svoju pametnu stranu i naprosto upuca negativca u glavu usred njegovog velikog govora. To, naravno, nema nikakvog efekta budući da je ovo Resident Evil, ali Leon se ponaša onako kako se akcijski junak treba ponašati te apsolutno nosi cijelu igru svakim svojim pokretom i doskočicom. Uspoređujući međuscene s klipićima originala na YouTubeu, jasno je da je remake uzemljeniji sa svojim likova te da nema tu divljinu i edge ’00-ih. Remake, na koncu, nije karbonska kopija originala.

 Akcijski junak je dobar onoliko koliko je i akcija dobra, a Resident Evil 4 nas je zavodio svojom kinetičkom energijom od prvog do zadnjeg hica. Povratna informacija svakog ispaljenog metka jedna je od najzadovoljavajućih koje smo imali prilike iskusiti, no oduševljavala nas je i gradacija pucačkog iskustva. Resident Evil 4 ne libi se otkrivati nova oružja malo pomalo, nudeći dovoljno vremena i prilika da isprobate arsenal i suživite se s njim prije nego se odlučite koje ćete favorite unaprjeđivati – jer, nažalost, u jednom prelasku nema dovoljno para za sve. Iako na standardnoj težini nismo imali značajnih problema s resursima (hardcore se preporučuje onima koji su već prešli Resident Evil 4), igra je vješto balansirala prijetnju potpune suše. Kao krvnikova sjekira koja visi nad vratom, pola strave Rezija 4 jest vođenje brige o dovoljnoj količini resursa koji zauzimaju dragocjeno mjesto u Leonovoj aktovci. To utječe i na način koji igramo te naprosto sili igrača da pametno bira kad, kako i iz čega pucati. Dođe nam da ispalimo milijardu metaka iz sačmarice u pola tuceta seljana koji su nas napali, no onda ćemo se možda naći u većem škripcu kad dođe neprijatelj u kojeg se zapravo isplati isprazniti šaržer jače municije. Tim više jer Resident Evil 4 pametno uvodi jače ili oklopljenije varijante neprijatelja. U dvorcu se krenu pojavljivati neprijatelji sa štitom i šljemovima koji sprječavaju pogotke u glavu – no zato se nude druge mogućnosti poput Jack Bauerovskog pucanja u koljena koje otvara prostor za kečerski suplex kojim ćete baciti zombija direktno na glavu i polomiti mu vrat. Izvanredno pucanje naglašeno je divnim animacijama reloadanja oružja te fenomenalnim zvukom (klink!) koji se čuje kad Leon nožem uspješno parryja melee napad seljana što istovremeno ima efekt potpune moći ali i olakšanja jer ste zeznuli čim ste dopustili da vam neprijatelji priđu toliko blizu. Kad već pričamo o balansiranju, Resident Evil 4 savršeno kombinira hororastu fantaziju bivanja lovcem i lovinom – nekad ste Terminator koji naprosto melje sve pred sobom dok se nekad nađete u situacijama u kojima panično pokušavate craftati bar nekoliko mina ili flash granatica kako biste izvukli živu glavu.

 Idealna kombinacija

 Budući da je original bio prvenstveno akcijska igra koja je smanjila horor u odnosu na svoje prethodnike, u remakeu se Capcom ipak potrudio ujednačiti survival horor viziju započetu s remakeom dvojke. Iako ne bismo opisali Rezi 4 kao pretjerano strašnu igru koja izaziva trzajne ozlijede uslijed učestalog cimanja, od prvog do zadnjeg kadra radi se o atmosferičnoj igri koja zna točno kada pružiti predah od akcije uz zagonetke, kada uvesti sporedne zadatke i navesti na istraživanje te kada raspaliti s nekim opakom zabavnim set-pieceom. U recenziji Resident Evil Villagea pisali smo da se radi o lunaparkovskoj vožnji kroz sve ono po čemu je serijal poznat, no nekako mislimo da je Village prepustio tu titulu kompetentnijem kandidatu. Njegova isprepletena mreža pametno kreiranih levela zove na ponovne prelaske odmah po završetku priče. Kada doslovce ne možemo dočekati trenutak ponovnog pokretanja te istraživanja svakog skrivenog kutka, onda znamo da se radi o igri koja će još dugo ostati uz nas, a bome i dugo instalirana na našoj konzoli. Original je s razlogom stekao status modernog klasika budući da je redefinirao način na koji industrija gleda na akcijske igre. Remake možda nije ponovno izmislio toplu vodu, no na jednom je mjestu okupio sve razloge zašto obožavamo Resident Evil ali i akcijske igre. Već neko vrijeme nas AAA akcić nije oduševio na toliko konzistentnoj razini kao Resident Evil 4, a od Capcoma očekujemo da nastavi konzistentno rasturati s ovim remakeovima. Što se nas tiče, cijeli serijal može dobiti ovakav tretman.

Recenzentski primjerak igre osigurao izdavač.