Devet godina poslije prvotnog izlaska na PlayStationu 3, Naughty Dogova perjanica The Last of Us sutra će ponovno ugledati svjetlo dana kao The Last of Us Part I – definitivno izdanje modernog klasika koji je 2014. godine već dobio jednu remasteriranu verziju pod imenom The Last of Us Remastered. Tad je, na PlayStationu 4, glavna odlika kompletnog izdanja igre bilo igranje u 1080p i 60 sličica u sekundi, a Remastered je okupio i multiplayer komponentu i DLC Left Behind koji je nas je upoznao s Ellie prije događaja glavne priče. Naughty Dog je The Last of Us Part I predstavio kao kompletni remake čiji je glavni atribut vizualna nadogradnja koja bi trebala ponuditi najbolji i najljepši način za odigrati Joelovu i Ellieinu avanturu. Sve te tehničke preinake – od novih animacija, osvjetljenja, audio dizajna i brojnih drugih, oživljavaju poznatu priču na način koji oduševljava od prvog trenutka. Ipak, najveći kamen spoticanja kod ovog remakea ne leži u njegovim eventualnim tehničkim nedostacima, nego u cijeni za koju se Sony odlučio. Jer, kada se sve zbroji i oduzme, ovo je još uvijek The Last of Us kojeg smo odigrali gotovo pa bezbroj puta prije skoro deset godina.
Part I kao Part II
Remake bi bilo najlakše opisati kao osuvremenjivanje originala kako bi se što više uklopio i igrao kao The Last of Us Part II (2020). No, čak i u usporedbi s Part II, koji je po izlasku bio jedna od vizualno najimpresivnijih igara, remake originala nas je kontinuirano oduševljavao atmosferom koju pruža jedna od najljepših vizualnih prezentacija na tržištu. Naravno, nije sve savršeno, neke teksture, ako se dobro zagledate u njih i krenete tražiti gdje igra zapinje, mogu izgledati muljavo. No gledajući širu sliku, recimo kada se Joel i Ellie nalaze u Pittsburghu ispred hotela, gledajući odraze zgrada u lokvama vode koje se mreškaju od njihovih koraka, teško je ne zastati i uživati u pogledu.
Naughty Dog nastavlja odličan trend ubacivanja ogromnog broja različitih opcija pristupačnosti
Pristupačnost na razini
Područje u kojem se Naughty Dog možda najviše isprsio u odnosu na prethodna izdanja igre su opcije pristupačnosti koje su zaista impresivne i omogućavaju da osobe s invaliditetima mogu uživati u igranju. Zapravo je lijepo vidjeti kako su opcije pristupačnosti dobile na značaju u posljednjih nekoliko godina te što razvojni studiji pokušavaju na inovativne načine uključiti gamere i gamerice koji se u suprotnom možda ne bi mogli igrati. Jedna od zanimljivijih opcija je svakako ona o kojoj ste već mogli čitati na internetima – intenzitet dijaloga se može osjetiti i putem vibracija na DualSenseu što gluhim osobama i onima koji slabije čuju može omogućiti da osjete glumačku izvedbu na dlanu. Part I je prva igra u kojoj se ova tehnologija tako iskoristila (bar koliko je nama poznato), stoga nas zanima kako će drugi audio dizajneri upakirati ovu kul značajku u nekim drugim igrama. Kad smo kod audio dizajna, 3D audio oživljava svijet na jednakoj razini kao i vizuali – posebno nas veseli igranje na Survival težini koja automatski ima isključenu mehaniku “listen mode” jer igranjem na slušalicama možete apsolutno odrediti iz kojeg smjera dolazi i koliko je blizu clicker. Što će nam wall hack kad postoji fenomenalan audio dizajn koji stvara još bolju imerziju.
Staro za novo
U usporedbi s originalnom verzijom iz 2013. i remasteriranom verzijom iz 2014. godine neke razlike su zaista očite te mogu rezultirati potpunom drukčijim dojmom. Možda to nije vidljivo nigdje toliko jako koliko na primjeru Tess koja izgleda značajno drukčije u odnosu na svoju mlađu verziju. Tess je u remakeu bliže Joelovim godinama, a sasvim drukčije izgleda i njena scena (OPREZ, SPOILER u nastavku teksta sve do oznake!) u kojoj je vidimo posljednji put. Gluma je puno izraženija, lice je (kao što smo i rekli ranije) puno ekspresivnije te je konačni dojam stoga drukčiji – dok nam se činilo da je u originalu i remasteru puno stoičkije prihvatila svoju preranu smrt, ovdje Tess pokazuje više emocija stoga i njena posljednja rečenica Joelu udara jače. (KRAJ SPOILERA) Ili barem drukčije.
Part I je remake na razini kvalitete koju očekujemo od Naughty Doga te osuvremenjava voljenu igru na način koji će cijeniti dugogodišnji fanovi ali i novi igrači
Problematična cijena ili samo jednostavna matematika
U uvodu smo spomenuli i paprenu cijenu igre koja je najveći kamen spoticanja za brojne fanove. 600 kuna je cijena nove AAA ekskluzive, a iako je The Last of Us Part I definitivno izdanje modernog klasika i jedne od najutjecajnijih visokobudžetnih igara u posljednjih deset godina – još uvijek se radi o istoj onoj igri za kojoj smo svi kolektivno uzdisali prije desetljeća. Dizajn igre je star deset godina – zagonetke s ljestvama su iste, šifre za sefove su na istih kombinacija, borba se uglavnom odvija na dobro poznati način šuljanja i davljenja tipova s leđa i pucanja kad stvari odu kvragu, no priča još uvijek udara jako, glumačke izvedbe su maestralne i zbog snage nove generacije konzola sve izgleda na razini koju i očekujete od AAA igre u 2022. Vrijedi li vam sve navedeno cijene nove igre ili ne, to samo vi možete odlučiti.