Svi imamo krcate backlogove, neki veće, neki manje, a pauzama između velikih releasova često ćemo se vratiti nečemu što nas je zaobišlo. Ili možda nečemu što nismo stigli odigrati na vrijeme. Neki se vraćaju i dvije generacije unazad po svoj regularni fix slatke nostalgije. Neovisno o razlogu, ovo su igre u koje smo dosta igrali prošle godine – a nisu izašle u 2020.

The Witcher 3: Wild Hunt (2015)

Zapravo, ispravna kategorija u mom slučaju bila bi “najbolja igra koju igram svake godine a da nije izašla u tekućoj godini”. Još detaljniji opis bio bi: “u prvom i originalnom prolazu”. Je, da, čudno je to i teško opisivo – jedva čekaš otkriti sve, a opet, ne želiš to učiniti prebrzo. Pa se doziranje oteglo sve do 2021. godine za koju sam ostavio samo još oko dvije trećine zadnje ekspanzije Blood and Wine. The Witcher 3: Wild Hunt jedini je RPG kojeg mogu nastaviti igrati nakon duže pauze a da nemam potrebu istraživati puno što se dogodilo ranije. Iako je prepun likova, misija i općenito sadržaja. Što je i najveći kompliment tom sadržaju i pamtljivim likovima na čelu s Geraltom. Ljudinom. Drake i Shepard su likčine, za tetovirati ih, ali Geralt… ma zapravo masu likova iz igre kroz glavne misije (Bloody Baron) do sporednih misija koje su sve samo ne sporedne… Dammit, ovo je godina kada ću završiti kompletan The Witcher 3: Wild Hunt… šmrc

Dario Zrno

Ratchet & Clank (2016)

Od mog posljednjeg druženja s konzolom PlayStation 2 prošlo je i više od desetak godina, ali s vremena na vrijeme sjetio bih se dobrog starog, zabavnog, šarenog i u potpunosti otkačenog serijala Ratchet and Clank. S onim svima nam dobro poznatim dječjim entuzijazmom i veseljem čekao sam svaku informaciju o novim nastavcima, a najviše sam se razveselio 5-6 godina kasnije kad sam vidio da Insomniac radi novu igru serijala. Budući da sam u bandwagon PlayStationa 4 uskočio poprilično kasno (tek krajem 2019. godine), uporno sam se borio protiv poriva da si igranje „uništim“ gledanjem walkthrougha te sam lani napokon dobio priliku zaigrati naslov na koji sam toliko dugo čekao. Zabavni Ratchet i njegov robotski prijatelj Clank toliko su me zabavili da sam se bacio i u potragu za svim trofejima, još jednom prešao igru i osvojio tu slatku slatku platinu!

Ivan Medak

Hollow Knight: Voidheart Edition (2018)

Iako mi je dugo na Steamu iskakao iz paštete jer je na PC-ju izašao u veljači 2017., a na konzolama u kompletnom izdanju (Voidheart Edition) godinu i pol kasnije, Hollow Knightu sam priliku dao tek na jesen 2020. i to kroz pretplatu na Game Pass na Xboxu One. Priznajem, greška je što sam čekao toliko dugo, no za ovaj bezvremenski indie dragulj (na kojemu je radio izrazito malen tim kojega u glavnini čini samo dvoje ljudi) nikad nije kasno. Nedavno je bio besplatan i kroz PS Plus; ako ste ga zgrabili, a još niste probali – učinite to odmah danas. Savršeni je to miks svega najboljeg što čini žanr metroidvania, uz onaj pravi osjećaj misterije i mračnu atmosferu, slobodno istraživanje i postepeno otključavanje sposobnosti za daljnji napredak, poprilično teške i izazovne boss borbe te blagu implementaciju značajki žanra souls-like, uz neke od najsavršenijih fluidnih i izrazito preciznih platformerskih mehanika te jednostavne kontrole. Trešnja na vrhu je činjenica da se radi o jednom od najljepših 2D platformera današnjice. Bolesno dobra igra.

Matko Pavlić

Days Gone (2019)

Poznata je činjenica da je Bend Studio imao određenih problema na izlasku svoje prve velike akcijske avanture u obliku bugova koji su nam pokvarili dojam u trenutku kad smo radili recenziju. No, gotovo godinu dana nakon inicijalnog izlaska, razvojni tim popravio je (skoro) sve greške, s čim je Days Gone postao jedno od najvećih iznenađenja ove generacije i igrom koja s punim pravom može stajati rame uz rame u panteonu velikih PlayStationovih ekskluziva poput God of Wara, Marvel’s Spider-Mana i drugih. Priča o bivšem članu motorističkog kluba Deaconu St. Johnu koji očajnički traži svoju nestalu ženu uslijed zombi (pardon, freaker) apokalipse i otkrivanje misterija o tome kako je apokalipsa započela prikovat će vas uz kontroler i ekran i čak nakon 40ak sati kampanje nećete htjeti da završi. Posebno bi voljeli izdvojiti čišćenje hordi freakera koje su zahtijevale iskorištavanje svih mogućih alata i oružja koje smo imali na raspolaganju, a s obzirom da smo već jednom nogom u novoj generaciji, jedva čekamo vidjeti kakve će horde PlayStation 5 moći generirati i u kojem će smjeru Bend Studio odvesti priču!

Ivan Fratrić

The Forest (2018)

Nakon mjeseci skakanja u Verdansk, u nekom trenutku čovjeku dojadi svo to besmisleno nasilje i jednostavno se želi malo maknuti od prenapučenog i užurbanog svijeta Kalo Djutija. I onda odeš u šumu s rođenim bratom, očekuješ da ćete sagraditi lijepu kolibicu, možda malo pecati i eventualno kopljima propikati Bambijevu mamu da možete napravit’ gulaš od divljači. Al’ nije sudba kleta htjela opuštajuće iskustvo jer nas je tijekom procesa dobivanja certifikata drvosječe prep’o neki mutirani čudak koji je prvo buljio u nas, pa se malo cerekao, potom se kukavčki popeo na drvo misleć’ da će pobjeć’. Al’ neće jer smo drvosječe pa će i to drvo past. Ali zna on skakat sto mu gromova pa je jednu krošnju zamijenio drugom. Pa došli drugi mutirani prijatelji, pa se kolibica u šumi  polako pretvorila u utvrdu u šumi. Onda shvatili da je skoro 5 ujutro i da nismo isprobali igru samo 15 minuta kako smo htjeli i da je svaki ostao budan do iza pet jer je otišao guglat šta sve ima u toj šumi. Idući dan smo i trećeg dovukli u šumu da igra s nama, pa smo napravili splav i tražili katanu zabodenu u leđa japanskog vojnika iz Drugog svjetskog rata koji leži u nekoj špilji negdje. Nitko ne zna gdje je špilja al’ bar mi imamo splav. Cijela avantura završava s tim da smo previše mutanata porazbucali pa su se pojavili mutirani pauci ljudi koji izgledaju stvarno odvratno da ne mogu bit odvratniji. Treći bježi i umire u nekom potoku k’o papak, rođenog brata prebio pauk-čovjek pa i on skončo k’o papak, a ja k’o budala stojim sa strane i mislim da ću možda nekome pomoć ako praćkom gađam čudovište visoko bar 3 i pol metra. No, ipak je sve dobro završilo jer smo nakon smrti ko bogeci bistrički pokupili svoje ruksake i našli špilju. A u špilji nešto bolje od katane – dinamit!  Gdje si sad, pauče-čovječe!?

Luka Žučko