Svi smo barem igrali jednu igru koja nas je potpuno oduševila, no iz nekog nepoznatog razloga nikada je nismo završili. Možda je to zbog nedostatka vremena uslijed raznih životnih okolnosti, možda zbog toga što smo jednostavno htjeli isprobati nešto drugo i naprosto nikada poslije nismo dovršili započeto. Neki od nas jednostavno želi isprobati igru na par sati da vide kakva je i potom smatraju da su isplatili uloženu investiciju.

Bilo kako bilo, ovo su najbolje igre po izboru Rebootove web redakcije koje nikada nismo završili. To ne znači da će to zauvijek ostati tako i nipošto ne sugerira da nam se voljeni naslovi s ove liste nisu svidjeli. Život je nekad naprosto misteriozan i neke stvari ne možemo objasniti. Naravno, to ne znači da nećemo pokušati.

Bloodborne (PS4)

‘‘Git gud!’’ ekipa – čekam vas! Akcijske RPG igre tzv. soulsborne podžanra nikad me nisu previše privlačile jer ne posjedujem mazohističku crtu u svojoj osobnosti i ne vidim ljepotu u umiranju više desetaka puta kako bih pobijedio nekog disfiguriranog Miyazakijevog čudovišta. Mogu razumjeti zašto velika većina ljudi vole igre tog tipa, no s obzirom na moj iznimno kratki fitilj, soulsborne igre i ja jednostavno nismo jedno za drugo. Bez obzira na to, oduvijek su me privlačile igre poput Dark Soulsa zbog svoje atmosfere, dizajna svijeta i lorea koji se prepričava kroz okoliš, čudovišta i predmete unutar same igre. Vijest o izlasku Bloodbornea koji bi trebao biti više akcijski orijentiran i koji bi trebao imati veći naglasak na priču probudila je u meni osjećaj kako je ovo igra s kojom ću se i ja ubaciti u taj podžanr. Nažalost, nisam mogao protiv sebe i prvi miniboss se pokazao kao prevelika prepreka. Nakon cca. petog pokušaja, shvatio sam da uopće ne uživam u igri, da više vremena provedem u prolazeći jednu te istu dionicu puta i da se uopće ne zabavljam. Izgleda da nikada neću biti dovoljno ‘’gud’’, al’ ću barem sačuvati imovinu i živote svojih bližnjih.

Ivan Fratrić

Dark Souls (PC, PS4, XOne, NS, PS3, X360)

Moralo se dogoditi. Jednostavno je moralo. Dark Souls se morao naći na ovoj listi, prvenstveno jer se radi o listi najboljih igara koje smo igrali, a potom i zato što se radi o najboljim igrama koje nikad nismo završili. Ova igra na listi se nalazi čak i pod cijenu toga da autor ovih redaka javno priznaje da i dalje nije završio originalni Dark Souls (iako je već igrao i treći nastavak, njegove DLC-ove, pa čak i odgledao kompletni Let’s Play svega nabrojanog). Svejedno, originalni Dark Souls osobno smatram jednom od najboljih, ako ne i najboljom igrom u posljednjih deset godina – igrom koja je pomogla oblikovati čitav jedan žanr famoznog imena Souls-like i usmjeriti gaming industriju u odvažnom pravcu kroz koji je nastao niz drugih igara.

Autor ovih redaka također priznaje da se jednostavno toliko zaljubio u fenomenalni gameplay i level dizajn te bogati, nepresušni i detaljni lore čitavog univerzuma serijala Dark Souls da je, otkako je zadnji put igrao originalni Dark Souls (i došao gotovo pred sami kraj igre, gdje mu je ostalo samo nekoliko obaveznih boss borbi do završetka), puno više vremena potrošio iščitavajući sve moguće informacije o svijetu igre, gledajući višesatne YouTube serijale o svim mogućim i nemogućim plot twistovima, kompletnim spoilerima sva tri nastavka, skrivenim značenjima određenih događaja i likova kojih se igra dotiče samo između redaka, kao i video uratke o raznoraznim taktikama i vrsnim igračima koji u Soulsima rade nevjerojatne stvari, od speedrunnera do vrhunskih PvP majstora čije vještine nikad neće doseći. Hoću li ikada završiti originalni Dark Souls i poraziti tih preostalih par bossova te iskusiti pobjedu iz prve ruke, ostaje vidjeti.

No možda je ovako i bolje, jer mistika osobnog iskustva onog dobro poznatog osjećaja trijumfa (ali i osjećaj gubitka i praznine jer nakon prvog prelaska nikad više ne možete po prvi put prijeći neku igru) zauvijek će ostati taman nadohvat ruke.

Matko Pavlić

Bastion (PC, PS4, XOne, NS, Mac, Linux, iOS, PS Vita)

Naslov koji je postavio Supergiant Games razvojni tim na mapu industrije, definirao nove trendove na području razvoja indie igara, te općenito (u periodu službenog izlaska) promijenio perspektivu nad indie kategorijom, skupio je preko sto nagrada različitih kategorija industrije videoigara. Ovaj top-down ARPG, privlači pozornosti svojim jedinstvenim art dizajnom, zadržava pozornost svestranošću gameplaya, a ostavlja snažan utisak i emocije zbog karakteristično ispričanog narativa koji postavlja dječaka u zamišljeni svijet Bastion poharanog bijedom i neimaštinom, s ciljem da vrati isti u prosperitetno stanje.

S obzirom da ga nahvalismo na-sva-usta, plus uzevši u obzir gore navedene stavke, povlače se veoma bitna i krajnje interesantna pitanja – „Što se dogodilo? Zbog čega, pobogu, nikad ne dovršiš igru onda?“. Pitanje je svakako legitimno, s obzirom na još jednu činjenicu – igru možete komotno dovršiti za otprilike 8 sati. S toga, odgovori na pitanja bi bili – Život, dragi naši čitatelji, život se desio. Plus svakako gomila naslova koja su se krišom uvukla i oduzela nam pažnju. No od svih, jedan razlog se ističe više od ostalih, a povlači intrigantan filozofski upit – Jeste li naišli ikad na naslov kojeg se plašite završiti zbog straha od „praznine“ koji bi potencijalno proživljavali nakon što priča bude okončana? Jeste li, pitamo vas?

Leo Tot

The Getaway: Black Monday (PS2)

Znače li vam što imena Ben Mitchell, Eddie O’Connor i Sam Thompson? Ako ne, u ovom ćemo vam tekstu otkriti jednu od nama najdražih igara pretprošle generacije konzola. Razvojni studio Team SOHO i izdavač Sony Computer Entertainment Europe krajem 2004. godine u naše su živote dostavili The Getaway: Black Monday, sandbox akcijsku avanturu koja je izašla ekskluzivno za konzolu PlayStation 2, a zbog koje smo napamet naučili ulice (za to vrijeme) ogromne i otvorene mape Londona, digitalno re-kreiranog za ovu igru.

Jedan od glavnih razloga zašto nam je ova igra ostala u najljepšem sjećanju svakako leži u činjenici da smo se nakon niza sličnih igara po prvi puta našli sa ispravne strane zakona. Tako je, Black Monday nam je omogućio upravljanje s tri lika od kojih nam je srcu najmiliji bio narednik Ben Mitchell. Budimo realni, ako klincu od 12 godina pružite mogućnost upravljanja policijskim vozilom uz korištenje sirene i rotirki... Ma, koga lažemo!? Ni danas takvo što ne bismo odbili! Black Monday je, naspram igre Grand Theft Auto: San Andreas koji je izašao mjesec dana ranije, imao licencirana vozila, a iako je upravljanje likovima bilo izuzetno grubo, imalo je svojih čari. Većina igre sastojala se od vozikanja po Londonu te bjesomučnog napucavanja i šuljanja, no unatoč relativno mlakoj priči, klincu od 12 godina pružila je sate i sate nezaboravne policijske “simulacije”.

Nažalost, autor ovog teksta The Getaway: Black Monday nikada nije dovršio iz samo sebih znanih razloga, ali se često prisjeti jedne od njemu najdražih igara. Iako je u 2020. godini ovaj naslov moguće zaigrati putem brojnih emulatora, držimo da ova igra zaslužuje više od tog. Možda čak i ponovnu kupovinu PlayStationa 2 i originalnog diska!

* Psst! Bit ćemo iskreni, pa ćemo priznati da se potajno nadamo da će nas Sony kad-tad iznenaditi novom igrom serijala. Ili barem nekakvim remasterom!

Ivan Medak

Horizon Zero Dawn (PS4, PC – ljeto 2020)

Horizon Zero Dawn s pravom se smatra jednom od najupečatljivijih igara ove generacije, a donedavno i jednom od najboljih PlayStation ekskluziva. Kažem donedavno jer ipak igra stiže i na računala ovo ljeto. Pa ipak, iako se radi o spektakularnoj igri s jedinstvenom premisom, iz nekog razloga ju jednostavno nikada nisam završio. U šali bih znao reći da me glasovna gluma Ashly Burch kao Aloy posebno živcirala i da u tom zecu leži grm, no da je to stvarni razloga onda ne bih uložio toliko sati u igru i došao doslovce pred sam kraj da bih jednostavno prestao. Rješavanje većine sporednih misija i čišćenje neprijateljskih kampova skinuto je s dnevnog reda i ustvari jedino što je ostalo jest privesti priču kraju.

Uživao sam u borbama protiv različitih vrsti robotskih dinosaurusa, prekrasnim vizualima i lijepo realiziranom svijetu te generalno nisam imao većih zamjerki oko igre osim nekih boljki kod susreta s ljudskim neprijateljima i njihovom umjetnom inteligencijom. Ruku na srce, nisam bio oduševljen Horizonom kao mnogi drugi članovi redakcije, no ne mogu reći da sam se silio igrati ga – Horizon je ipak odlična, jedinstvena i zabavna igra. U cijeloj priči je možda najgore što sam itekako svjestan činjenice da ga nikada neću ni završiti te da neću vidjeti kraj igre za koji čujem da je spektakularan. Jednostavno je prošlo previše vremena da mu se vratim, u međuvremenu se odigralo mnogo igara za recenziju (i gušt), a pored svih igara koje dolaze i koje još nisam završio (Divinity Original Sin 2 je skoro završio na ovoj listi ali sam odlučan u namjeri da ga dovršim iako se radi o igri mamutskih proporcija), započinjanje ispočetka nikako ne dolazi u obzir. Hvala ti Horizon, bilo je stvarno.

Luka Žučko