Trebalo nam je više od 270 sati da se konačno odmaknemo od Baldur’s Gatea 3 i konačno sjednemo napisati naše dojmove. Koji, uzgred rečeno, nisu baš konačni budući da još pet ili šest likova čeka da ih provedemo kroz epsku priču o zlim bogovima smrti, mind flayerima i brojnim ne toliko sporednim pustolovinama koje se događaju po putu. Ne sjećamo se kad nas je posljednji put neka (singleplayer) igra toliko obuzela da je nismo puštali iz ruku doslovce mjesecima – mislimo da se tako nešto nije dogodilo od vremena Mass Effecta 2. Brojni su razlozi zašto je tome tako no onaj koji se najlakše nameće jest naša ljubav prema tabletop verziji Dungeons & Dragonsa.

Baziran na trenutnom sustavu pravila iz pete edicije D&D-a (takozvani 5E), Larian je dodatno prilagodio ta pitka pravila koja se maestralno prenose sa stola u videoigru. Možda više od poznatih pravila koja tvore gameplay bazu Larianove igre godine (ili desetljeća), Baldur’s Gate 3 nas je uvukao od samog starta čistom radošću koju predstavlja stvaranje vlastitog lika. Nekad upalimo igru samo da stvorimo još jednog avanturista u čijim rukama leži sudbina svijeta. Ipak, razlog naše opčinjenosti igrom, ipak seže u malo daljnju prošlost. Prvi Baldur’s Gate ne predstavlja samo jednu od prvih igara koje smo ikada igrali već je neizbrisivo povezan sa sjećanjima na djetinjstvo, Windowse 95 i one ogromne bijele CRT monitore. Na činjenicu da je na polici postojalo hrpa igara od kojih smo, valjda božanskom providnošću, odlučili ubaciti u čitač diska baš CD na kojem je pisalo Baldur’s Gate (i Hexen, ali to je priča za neki drugi tekst). Igrali smo ga dok još nismo znali ni čitati kako spada, pikajući nasumično na opcije dijaloga nadajući se da će nas odvesti u ispravnom smjeru. Iako smo od tih dana definitivno naučili čitati, ono što je ostalo nepromijenjeno jest ta dječja fascinacija magičnim svjetovima i RPG-ovima. I zato nam je drago što je baš Baldur’s Gate 3 igra koja predstavlja kulminaciju ali i puni potencijal žanra. Bar zasad – dok netko nakon 20 godina ne odluči napraviti Baldur’s Gate 4.

Stavlja RP u RPG

Svjesni smo da ova recenzija stiže debelo nakon izlaska igre stoga ne bismo nužno htjeli puno vremena provesti nabrajajući očite aspekte Baldur’s Gatea – kao i svaka D&D partija na početku ćete biti primorani izabrati rasu i klasu vašeg lika. Uglavnom su to više ili manje adaptirane opcije iz D&D Player’s Handbooka i svode se u tri kategorije – tučeš se melee ili ranged oružjima ili bacaš magiju. Sve ostalo su varijacije na tu temu koju igru mogu činiti više ili manje kompleksnom.

Rasni bonusi također su dobili malu preradu u odnosu na tabletop varijantu stoga sada možete birati za koje atribute ćete izabrati bonuse – nema one fore kao u običnom D&D-u da Half-Elfovi dobivaju + 2 na karizmu i +1 na druga dva atributa po izboru. Ili da patuljci dobiju +2 na konstituciju. Kako bi sve rase učinio dobrim izborom za svaku klasu, Larian je jednostavno odlučio da neovisno o rasi i klasi možete svoje bodovne atribute upucati na koji god način želite – uključujući i te spomenute bonuse. Eh, vidi nas… kažemo da nećemo ići u očite aspekte D&D-a i onda prvu stvar koju napravimo je da krenemo o brojkama i bonusima. Uglavnom, postoje rase koje će bolje funkcionirati u nekim klasama zbog takozvanih rasnih bonusa no stvaranje likova te očekivanih i neočekivanih kombinacija je prokleto zabavno i zarazno – pogotovo kad završite onaj prvi prelazak i krenete razmišljati o alternativnim mogućnostima i multiclassanju. No, bar iz našeg slučaja, stvaranja klasa radi čistog mehaničkog isprobavanja njihovih gameplay mogućnosti nikad nije bila naša primarna motivacija. Više je to bio zov stvaranja avanturista s junačkim, sebičnim ili homicidalnim namjerama. Stvaranje i igranje likova koje ćemo, do kraja ogromne priče, učiniti jednako životnima kao i sad već globalne popularne kompanjone La’zael, Karlach, Astariona, Shadowheart, Galea i Wylla čiji su glasovni glumci napravili maestralan posao. Posebno nas oduševljava naratorica koja nas je toliko oduševila da ne bismo imali ništa protiv da se pojavljuje u svakom idućem RPG-u kojeg ćemo odigrati. 

Bruce je bio naši prvi. Nekoć kriminalac (kako i priliči Half-Orcu), reformiran je u zatvorskom sustavu Baldur’s Gatea te je novi početak pronašao kao monas, fokusirajući svoju nasilnu prošlost i sposobnosti u Put Otvorene Šake. Bruce je bio proćelav i imao bradu koja je postojala sve duža kako je on postojao moćniji, i još bitnije – mudriji. Nije bio Dobriši Dobri već je mudro koristio prijetnju nasiljem da ga nekad u potpunosti izbjegne i spasi ljudski (odnosno humanoidni) život. Također je našao srodnu dušu u Shadowheart ali je kao pravi muškarac i partner nije nutkao da čini ono što on smatra ispravnim već je pustio da sama izabere svoj put. I potpuno očekivano je izabrala onaj dobri, ispravni. Jer Bruce nije govorio što je dobro i pravično već je to činio. Sad živi na farmi sa Shadowheart gdje vrlo vjerojatno prave polu-polu-orkove i polu-polu-vilenjake i brinu se o pigmejskim kozama. Možda je ostavio trag trupla za sobom ali nikada nije udarao prvi, uvijek je davao priliku nekome da učini pravu stvar i ako to nije uspjelo, ha čuj, šamari bi letjeli.

Alkarica je bila naša druga. Vrlo vjerojatno najdraža. Drow Bardica s opakom jezičinom i tendencijom da mijenja frizure. Zaljubila se preko ušiju u Karlach – tieflingicu s paklenim motorom umjesto srca koja je, potpuno šekspirijanski, imala najveće srce od sviju. Od običnog barda postala je vođa i ratnica, legenda Sword Coasta. Jedino oštrije od njene oštrice bile su njene uvrede kojima je nanosila bol svima od goblina do bogova. Njeno najveće postignuće nije bilo spašavanje Baldur’s Gatea, iako će rado preuzeti zasluge za to. Pronašla je ljubav na kraju svijeta. I prijatelje zbog kojih bi prkosila i bogovima i sudbini.

Naš treći je Urge. The Dark Urge. Ne zna što je to što se nalazi duboko u njegovoj duši. Ali je okrutno, pomahnitalo i želi krv. Želi ubiti svijet. Urge ne zna mnogo o svojoj prošlosti ali zna da je bio lovac na glave. Dragonborn čiji pogled nitko nije htio uloviti. Imao je auru misterioznosti oko sebe. Poput Boba Fetta ili Čovjeka Bez Imena. Ali istina je bila da je bio slab, mentalno i duševno. Nije se mogao boriti protiv mračnih poriva. Ili samo nije htio jer je dobivao više moći što je više zadovoljavao taj nagon. Njegova priča nije još završila, ali sigurni smo da kad dođe do kraja, on neće biti sretan ni za koga.

Ne znamo je li to posljedica višegodišnjeg DM-anja tabletop D&D-a ali stvarno se ne sjećamo kada smo zadnji put baš toliko „vjerno“ roleplayali likove u nekom RPG-u. Larian to potiče svakim aspektom narativnog dizajna te kreiranjem zanimljivih likova na svakom koraku. I tu ne mislimo isključivo na kompanjone koji su u rekordnom roku postali miljenici interneta. Njihove priče su najzamršenije, najkompleksnije te ovisno o tome kako odigrate karte mogu se odigrati na nekoliko različitih načina. Moguće ih je pak, ovisno o tome kakvog lika igrate, potpuno zaobići. Umjesto da pomognete Karlach možete ju hladno eliminirati i njenu glavu odnijeti zainteresiranoj stranki koja vam je dala nalog da ju ubijete. Kada igrate kao The Dark Urge koja je posebna Origin priča za custom likove, imat ćete priliku riješiti se kompanjona na neke zaista stravične načine. Nekad prije nego oni uopće dobiju priliku postati vaši suborci i prijatelji.

Bez viška

Za toliko detaljnu igru, pogotovo za RPG koji se proteže kroz brojne prekrasne lokacije – naprosto je fascinantno koliko u svim segmentima igre ne postoji višak. Nijedna osoba, quest ili lokacija ne djeluje suvišno i to je rezultat pažljivo stvaranog svijeta koji se grana, širi i isprepliće od prvog do zadnjeg čina. Abnormalna doza reaktivnosti na vaše odluke može odvesti priču u hrpetinu smjerova – i iako načelno svega nekoliko krajeva, ono što je bitno jest kako će završiti likovi s kojima ste dijelili ovo putovanje. I tu ne mislimo isključivo na set glavnih likova već niz više ili manje sporednih duša koja oplemenjuju i čine ovo RPG-om epskim razmjera. Ako ste se divili sporednim questovima u Witcheru 3 onda će Baldur’s Gate 3 biti sve što ste htjeli i još više – tim bolje jer se questovi i priče organski uvode i nadovezuju na put vašeg lika. Iako smo prethodno rekli da smo prioritizirali uživljavanje u uloge naspram gameplaya – bar što se tiče abnormalne količine stvaranja likova, strateška borba na poteze pruža tolike mogućnosti interakcije sa svijetom i likovima da je to zastrašujuće. U neku ruku bismo Baldur’s Gate 3 mogli opisati i kao pješčanik jer problemima možete, ovisno o vašoj klasi i kompoziciji tima, pristupiti na milijardu i jedan način.

 Rješavanje situacija, kako onih narativnih tako i borbenih nikad nije uklesano u kamenu. Načelno se uvijek možete zaletjeti kao pravi murder-hobo i stvari rješavati poput barbarina koji želi Hulk-smashati sve ispred sebe – i takvi prelasci su izuzetno zabavni. Isto tako je jednako zabavno koristiti mozak, istraživanje i okoliš kako biste pronašli alternativne pravce. Ako se odlučite pobiti vodstvo goblina tijekom prvog čina, poprilično teške boss susrete možete pretvoriti u mačji kašalj. Zla paladinka Minthara (koju možete regrutirati u drugom činu i zavesti ako ste zlikovac) može neslavno pasti u provaliju ako ju navedete na mostić koji potom možete srušiti. Ali ćete tada izgubiti njen loot. Opakog hobgoblina okruženog s pola tuceta nestašnih goblina možete riješiti na nekoliko načina – direktno se sukobiti s njim i nadati se da će vas kockica poslužiti ili taktičnije pristupiti susretu i iskoristiti skele iznad njegove glave na koje možete pozicionirati ranged likove dok vaši melee borci tankaju njegove udarce. Možete i osloboditi zatočenog druida Halsina i pružiti si ekstra par medvjeđih šapa u borbi. Ili, i ovo je naš najdraži način za svirepo ubojstvo – možete ga raznijeti u milijardu komadića ako se malo potrudite. U goblinskoj utvrdi možete pronaći Zhentarime, sjenovitu organizaciju krijumčara, trgovaca i kriminalaca koji osiguravaju svoje usluge onima koji najviše plate. I vidi vraga dva njihova stražara čuvaju zaključana vrata iza kojih je nešto definitivno vrijedno – ako malo istražujete i goblinsku šamanku namamite u susjednu prostoriju da vam pomogne oko potpuno nepovezanog problema, možete s nekim atletičnijim likovima preko skela doći u tu zaključanu prostoriju i vidjeti da ona skriva hrpetinu eksplozivnih bačvi. Da skratimo, pokupili smo sve te bačve, strateški ih pozicionirali oko zlikovaca kojima to UOPĆE nije bilo sumnjivo, postavili se na već spomenute skele i s običnim fire boltom našeg dragog čarobnjaka Gale dignuli sve skupa u zrak. Ovi koji su nekako preživjeli inicijalnu eksploziju bili su brzo pometeni i boss borba u kojoj smo jedva izvukli živu glavu u prvom prelasku igre je završila prije nego je uopće počela. Ovo je, dakako, samo jedna malena crtica iz prvog čina koji je ujedno i najkraći. Jednom kad krenete haračiti po Moonrise Towersu ili samom gradu Baldur’s Gatea stvari se dodatno zahuktavaju i šire.

Obožavamo i činjenicu da je svijet, odnosno mapa, toliko međusobno povezana da smo na trenutak pomislili kako se radi o socijalističkom urbanom planiranju. Lokacije imaju očite, manje očite i onda potpuno skrivene puteve kojima možete pristupiti uz malo magije, a valjda naša omiljena prečica nalazi se u brlogu ogromne paučice. Vaš lik će iskomentirati kako mu se čini da iz provalije dolazi povjetarac – ako netko od vaših magičnih kompanjona (ili vi) imate magiju zvanu feather fall kaj vas štiti od polomljenih nogu i smrti ako skočite s velike visine, možete se yeetnuti u provaliju i završiti u zloglasnom Underdarku u kojem čuče prijetnje od minotaura do zlih patuljaka i svega između. Naravno, možete se vratiti nazad na površinu ali to organsko pripovijedanje i bacanje igrača u situacije na koje definitivno nije spreman je jedan od highlightova igre. Naravno, u svakom trenutku možete quickloadati i vratiti se nazad na sigurno ali postoji određena čar playthrougha u kojem se držite onog rezultata kockice i nasumičnosti koja D&D čini toliko privlačnim.

Naš omiljeni

O Baldur’s Gateu 3 može se napisati, i napisat će se, još mnogo toga. Igra nije savršena, pogotovo s tehničke strane te je trebalo nekoliko mjeseci da se ispeglaju bugovi – pogotovo u trećem činu koji vas stavlja u možda najbolje realizirani fantasy grad svih vremena. Koliko je ukleti Moonrise Towers bio napušteno mjesto s dvije sigurne luke u mraku koji proždire sve oko sebe, tako je Baldur’s Gate savršeno pogodio atmosferu (pre)napučeno urbanog fantasy središta. Kad se podvuče crta, Baldur’s Gate 3 nam je definitivno jedna od najdražih igara svih vremena, no to vam je vrlo vjerojatno bilo jasno u onom trenutku kad smo ga usporedili s Mass Effectom 2. I da, napravili smo još jednog lika jer imamo kul ideju za novi (githyanki) playthrough i sve nam se čini da Baldur’s Gate 3 ima zauvijek osigurano mjesto na našoj konzoli. Svih 140 gigi.

P.S. Inače ne dajemo ocjene u web recenzijama ali ovo je najčvršća (i najlakša) desetka koju smo ikad dali. 

Recenzentski primjerak igre osigurao izdavač