Trebalo nam je jako dugo vremena da nam Avatar: Frontiers of Pandora legne kako spada. Izašao koncem prošle godine, čini nam se da je prošao ispod radara jer se morao natjecati s jesensko/zimskim periodom kakav se rijetko događa u gamingu. Jednako tako morao se nositi s očekivanim usporedbama s Ubisoftovim serijalom Far Cry što je istovremeno bila i pomoć i štaka. S jedne strane Avatar: Frontiers of Pandora i Far Cry dijele taj Ubisoftovski žar za istraživanjem divljine, no pristupaju tome na sebi svojstvene načine što rezultira različitim konačnim iskustvom. Usudili bismo se reći da je Avatar puno više igra o istraživanju u kojoj je borba sekundarna dok je u Far Cryju balans uvijek nekako više bio na pucanju – bar iz našeg iskustva. Uglavnom, trebalo nam jako dugo vremena da nas Avatar kompletno osvoji i iskreno ćemo vam reći da smo imali periode kada smo htjeli igrati bilo što drugo osim njega. Možda je to bilo zato što nas je još uvijek držao taj prokleti Baldur’s Gate 3 ili jer je Alan Wake II čučao iza kuta i čekao svoj red. Nekad je izazovno recenzirati igre jer iako smo svjesni kvalitete nečega, jednostavno nismo uvijek raspoloženi za to. Kao da imate želju za jagodama, kruškama i nektarinama ali se morati tjerati jest’ poriluk. Je l’ onda problem u poriluku ili je problem u nama? Stoga, umjesto klasične recenzije ovo je možda više priča o tome kako je Avatar: Frontiers of Pandora nakon 50-ak sati uspio ostaviti pozitivan konačni dojam na nama.

Upoznavanje doma

 Ako postoji jedan element Avatara koji je konzistentno spektakularan onda je to definitivno Pandora. Ovo je možda, odnosno naprosto jest, najbolji otvoreni svijet kojeg je Ubisoft kreirao. Do te mjere da smo prvih nekoliko sati igranja skoro pa odbijali uopće trčati jer smo uživali u bombardiranju osjetila koje se događalo. Pandora je na prvu čudna i drukčija – nalazite se na izvanzemaljskom planetu i to je osjećaj koji nam u znanstveno-fantastičnim igrama toliko jako nedostaje da smo ga ovdje objeručke prihvatili i uvijek ćemo ga koristiti kao najbolji primjer kako kreirati nešto što bi trebalo djelovati poznato ali je zapravo potpuno strano, mistično i primamljivo. U tom pogledu se jako lako poistovjetiti s ljudskim likovima na Pandori koji su se zaljubili u planet i žele ga svim silama spasiti od kolonizatora. Istovremeno je vidljivo da je Ubisoftov razvojni tim fan izvornog materijala te da su iskoristili licencu do njenog maksimuma. Taj ples vizuala, arhitekture i pogotovo dizajna zvuka stvara otvoreni svijet koji je uvelike zaslužan što nam se čak i u trenucima najveće nezainteresiranosti htjelo upaliti igru.

 Barem da malo letimo svojim ikranom Nimunom i lupamo lijepe screenshotove. Svijet je podijeljen u tri veće regije koje su sastavljene od različitih bioma – Kinglor Forest, Upper Plains i Clouded Forest. Svaka regija ima toliko prekrasnih područja da ih je teško sve pobrojati, a naprosto je majstorski odigrano da je najveće nagrada za istraživanje osjećaj koji se probudi kad ugledate nešto istinski očaravajuće. Želite istraživati jer ste konzistentno nagrađivanima s nekim od najljepših vizura koje ćete vidjeti u igrama s masivnim otvorenim svijetom. Dovoljno je da napravite nekoliko koraka na Pandori kako biste dobili svu potrebnu motivaciju za pružanje otpora kolonizatorima, a tragična priča o gubitku vlastitog identiteta, mladosti i obitelji uslijed kolonizacije dodaje prijeko potrebno ulje na vatru da jednom za svagda odlučite prognati te RDA gadove nazad na vlastiti planet koji su ubili. Pandora je prepuna, fanovima filmova, prepoznatljive flore i faune – od narančastog cvijeća koje proizvodi onaj prepoznatljivi zvuk „plop“ dok se smanjuje kad im se približite, do opasnih grabežljivaca Thanatora koji će vas s guštom napasti ako ste preglasni dok lovite na njihovom teritoriju.

Petlja unutar petlje

 S gameplay strane Avatar radi nekoliko stvari potpuno suprotno od očekivanog dok su neki elementi dobro poznati Ubisoftovi koncepti na kojima iteriraju već godinama. Slično kao i Assassin’s Creed Valhalla, Avatar koristi sustav power levela za razvoj lika. Na sveukupnu razinu moći utječu oružja, oprema i otključane sposobnosti, a najveći dio posla odrađuje upravo oklop i oružja koji će vam predstavljati popriličnu štaku ako ih ne unaprjeđujete redovito. Opremu možete poboljšati na nekoliko načina – rješavajući misije i sporedni sadržaj dobivate „clan favour“ koji možete zamijeniti za već gotovu opremu ili materijale za craftanje iste. Najbolji način za dobivanje dobre opreme je da otključate nacrte te se zaputite u divljinu u potragu za materijalima potrebnim za izradu onoga što želite. Materijali dolaze u nekoliko razina rijetkosti, a što je materijal teži za nabaviti to će vam dati veću ukupnu snagu. Kako to izgleda u praksi – ako želite izraditi novi luk i strijelu, morat ćete pronaći najčešće tri vrste materijala koji su vam potrebni.

 U codexu možete vidjeti što vam točno treba i u kojim se biomima nalazi. Potrebne materijale si čak možete pinati na HUD da možete lakše pristupiti potrebnim informacija. Eh, sad kad znamo kako se kruh radi možemo kritizirati cijeli proces. Iz našeg iskustva stvari nisu baš dobro balansirane ako ste vrsta igrača koja se ne želi nužno uhvatiti u koštac sa svim sustavima koje igra nudi. Ako vam nije posebno interesantno provoditi vrijeme skupljajući materijale za craftanje te izrađivati jaču opremu već se želite fokusirati na glavnu priču i sporedne misije, onda ćete možda udariti u nekoliko zidova. To je posebice istaknuto negdje na sredini igre kada se od misije do misije brže povećava potrebna jačina lika. Imali smo dojam da se zaista bavimo sporednim sadržajem, no naprosto kao da nismo mogli izaći na zelenu granu dok nismo uzeli nekoliko sati vremena da izgrindamo sve što treba. Naravno, nije nam to pretjerano teško palo s obzirom na sve što smo napisali o svijetu no svejedno nam se nije svidjelo što je našu potrebu za napredovanjem priče, pogotovo kada postane napeta, stopirala potreba da iskukičamo nove hlače. Isto tako smo stekli dojam da je samo bitno udariti određeni level te da, iako je oružje načelno slabije, sad će biti prikladno za uništavanje RDA-ovih jedinica zato što imamo neki spektakularni prsluk koji nam značajno diže prosjek. Možda je naš dojam kriv, možda smo trebali pametnije trošiti resurse i redovitije craftati novu opremu ali ipak očekujemo da bi nas rješavanje dobrog dijela glavnih i sporednih misija trebalo bar dovesti na neku minimalnu razinu u kojoj možemo pristupiti idućoj velikoj točki u kampanji. Taj gear sustav je sustav koja odlično funkcionira u live service pucačinama u stilu Destinyja 2 ili Suicide Squada, no u pretežito singleplayer akcijskim igrama mislimo da postoje puno bolja rješenja za postizanje osjećaja napretka i jačine lika. I ima toga i u Avataru s uvođenjem bolje oklopljenih RDA-ovih mechova koji zahtijevaju puno promišljeniji pristup i otključavanje određenih sposobnosti koja vam omogućavaju da zaobiđete njihovu obranu. A kad smo već kod akcije…

Stealth espionage action

 S borbom smo se najviše patili kad je u pitanju Avatar i ona je definitivno bila najveći izvor frustracija. Nismo mislili da će Avatar: Frontiers of Pandora biti igra koja će u nama buditi sanjarenje o razbijanju kontrolera ali i čudnije stvari su se događale. Ideja je načelno izuzetno dobro osmišljena – gdje je Far Cry pucačina u kojem ćete pobjedu izvojevati korištenjem svih alata iz obližnje vojarne, Avatar je uglavnom fokusiran na svega nekoliko oružja – nekoliko vrsta lukova i strijela, štap za bacanje različitih zamki, bacač koplja te sačmarica i jurišna puška od ljudskih oružja.

I to je sasvim dovoljno jer svako oružje ima svoju specifičnu svrhu – long bow je odlično rješenje za većinu situacija, heavy bow je snajper, a short bow možete koristiti da brzo ispalite nekoliko strijela zaredom. Problem nije u količini oružja ili alata već u kombinaciju izuzetne ranjivosti naše Na’vi ratnice i nekonzistentne umjetne inteligencije koja je uglavnom ili potpuno nesvjesna svoje okoline ili hyper-svjesna do te mjere da vam isisa svaki tračak radosti koji ste ikad imali u tijelu. Avatar nije igra u kojoj možete igrati kao Rambo i to nam se zapravo jako sviđa. Doduše, postoje neke misije u glavnoj priči tijekom kojih smo impresivne RDA-ovih letjelice skidali iz zraka skoro pa jednom strijelom što nam je bilo potpuno van konteksta svega što smo igrali dotad. Posebno frustrirajuće pokazalo se čišćenje ogromnih baza koje se znalo umjesto organskog stvaranja avanture često pretvarati u seanse pokušaja i pogrešaka. Uglavnom smo sve htjeli rješavati šuljanjem do te mjere da nismo htjeli ni ubijati već u potpunosti iskoristiti odličan layout baze koji omogućava takav pristup. Ali umjetna inteligencija je nekad nesnosno, u nedostatku bolje riječi, nepravedna, stoga će vas uočiti onda kad ne bi trebala ili vas ne uočiti kada ste sigurni da ste potpuno vidljivi. Umrijeti možete u trenu, a tek je rijetko, i to ako nađete dobru poziciju, borba dobar odabir. Pa ipak, kada se zvijezde poklope i odradite nekoliko baza baš onako kako ste htjeli Avatar pruža odličan osjećaj postignuća te intenzivnu i pametnu akciju.

Pravednički bijes protiv kolonizatora

 Kad je u pitanju glavna priča, u globalu nam se svidjela standardna ekološka poruka o životu u skladu s prirodom koji je održiv za cijeli ekosustav, i voljeli smo mrziti glavnog negativca koji je gnjida. Zaboravili smo kako se zove ali znamo da smo jedva čekali sprašit’ mu strijelu između očiju. Glavni narativ je izuzetno tužna priča o posljednjim pripadnicima plemena Sarentu koji su kao djeca izgubili svijet kakav su poznali. Odgajani u zatočeništvu prema ljudskim vrijednostima, glavno putovanje igre nije osveta kao takva već traženje vlastitog mjesta u svijetu iz kojeg smo nasilno iščupani. Jedna sekvenca nas je, kao roditelje, pogodila više no što smo očekivali i dugo će ostati uz nas. Isto se ne može reći za većinu likova s kojima smo se družili kroz 50-ak sati. Svi su jako dragi i dobro odglumljeni no nisu ostavili veći dojam na nas – što se zapravo jako dobro poklapa i s našim doživljajem filmovima na kojima je bazirana igra. Ukratko, priča Frontiers of Pandora će vam još jednom ponoviti lekciju koju dobro znate ali ju je uvijek korisno ponoviti – kolonizatori su grozni ljudi koji su ubijali i uništavali domorodačko stanovništvo i njihovu kulture kako bi se obogatili na zemlji koja nije njihova.

Kao što smo rekli na početku recenzije, trebalo mu je dugo da nas osvoji – i nije uvijek bio samo Avatar problem već i naše stanje uma. No, bilo bi jako nepravedno od nas da vam ne preporučimo igru ako volite otvorene svjetove. Pogotovo ako volite Ubisoftove otvorene svjetove. Dojma smo da je za Ubisoft, usprkos nekim klasičnim dizajnerskim rješenjima, Avatar poprilični dašak svježeg zraka koji je jasno skrojio vlastiti identitet. Baš kao i pleme Sarentu.

Recenzentski primjerak igre ustupio izdavač.