Prije par dana nam je stigao Devil May Cry 5, izgleda nevjerojatno dobro, kritika ga hvali na sva zvona, a vi ste bili lijeni i niste odigrali nijedan od prijašnja četiri (pet) nastavka i strah vas je da se nećete moći ufurati u taj duboki lore. Nemate straha, priču serijala možete popratiti ovdje, a za sve ono fenomenalno što običavamo vezati uz serijal nastavite čitati dalje.
Devil May Cry
Prvi Devil May Cry izletio je gotovo niotkuda i zadivio gaming populaciju. Priča o nastanku serijala je postala gotovo mitološka. Hideki Kamiya, redatelj Resident Evil 2 i generalno legenda od tipa, počeo je raditi na četvrtom nastavku Resi serijala. Glavni lajtmotiv novog nastavka je bio „cool“ faktor. Nakon par godina pokušavanja inkorporacije tema u serijal Resident Evil, Shinji Mikami je presjekao i rekao da bi bilo dosta i da Kamiya izbrije svoju igru, nevezanu za Resident Evil, s obzirom koliko su teme i priča odskakali od već postavljenih postulata. I dobili smo Devil May Cry. Iako su postojale akcijske hack & slash igre i prije, poput Rising Zan, bile su nezgrapne i ne baš zabavne za igranje, prvi DMC je gotovo samostalno definirao novi žanr i postavio postulate i štoseve koji se i dan danas koriste. Nikada prije nije viđena borba koja je imala primjese plesa sa svojom fluidnošću i beskompromisnoj težini i težnji za 60 FPS-a u vremenu kada su igre jedva dosezale 30 FPS-a na dobar dan.
Priča cijelog serijala je u najboljem slučaju campy, u najgorem slučaju glupa. To se naravno ne odnosi na Dantea, koji je toliko kriminalno pretjeran sa svojim one linerima, bijelom kosom i glupim crvenim kaputom da ga se mora obožavati. U dubokom loreu DMC serijala, Dante je sin legendarnog Sparde, koji je ubio zlog demona Mundusa. I sad se Mundus vratio i naš Dante mora ići u gotički dvorac da ubije Mundusa. Priča je puna klišeja, ali služi svrsi, i bila bi generalno zaboravljena da Dante nije toliko urnebesan, pri čemu je svakako pripomogao voice acting Reubena Langdona i sijaset nezaboravnih linija kao što je ova.
Igra je pokorila kritiku i publiku, a najveće ostvarenje je što se uspjela istaknuti u 2001. godini, koja će ostati upamćena kao vjerojatno najbolja godina gaminga ikad. Pamti se i legendarna desetka iz PSX-a, naravno. Igra je prodanala plus-minus 3 milijuna primjeraka na svih platformama i osim nastavaka koji će uslijediti, je zaslužna i za igre koji su više ili manje bile u kalupu postavljenom od prvog DMC – Bayonetta, God of War, Ninja Gaiden, MG Rising i Darksiders . I onda je došao antiklimaks pod nazivom Devil May Cry 2 i umalo zakopao cijeli serijal.
“Dante je toliko kriminalno pretjeran sa svojim one linerima, bijelom kosom i glupim crvenim kaputom da ga se mora obožavati.”
Devil May Cry 2
Devil May Cry 2 je fascinantna zvjerka, retrospektivno gledajući. Bitno je napomenuti da Hideki „Grande“ Kamiya nije imao veze s drugim nastavkom, nego je redatelj projekta bio nepoznat, dok je Hideaki „Deus ex Nippon“ Itsuno preuzeo zadnja četiri mjeseca developmenta da bi igru doveo u kakvo-takvo stanje pred izlazak. Gdje je krenulo krivo? Igra je bila ponižavajuće lagana, u devedeset posto slučajeva igrač može samo otrčati od sukoba, a ako se već želite boriti, susresti ćete se s jeftinom verzijom borbenih sistema iz jedinice. Na prvi pogled se ne čini kao da se išta promijenilo, no sve je nerafinirano, kao beta verzija sistema iz prve igre.
Fenomenalno strukturiran gotički dvorac iz prvog nastavka, pun atmosferičnih detalja je zamijenjen najbezveznijim polu-open world levelima koji jednostavno nisu odgovarali samom žanru koji zahtjeva izrazito precizno dizajniranje levela i točnim brojem neprijatelja na ograničenom prostoru, što je prvi nastavak maestralno odradio. Ovdje se dogodila pustinja s katkad kojim sukobom, sve skupa grozomorno dosadno. Plus, učinili su i Dantea dosadnim i loše raspoženim, što je neoprostivi grijeh.
Ali nije drugi nastavak u svemu bio neuspješan. Uspio je u solidificiranju prvog nastavka kao remek djela žanra, a isto tako je dao i najbolji nastavak serijala, koji je Itsunu služio kao isprika za drugi nastavak, za koji nije ni bio kriv.
Devil May Cry 3: Dante’s Awakening
Treći nastavak, Devil May Cry 3: Dante’s Awakening ili Special Edition, ovisi koju verziju igrate je remek-djelo i ako morate odigrati jedan nastavak prije DMC5, odigrajte trojku. Doslovno sve što je valjalo u prvom nastavku je amplificirano na n-tu, comboi su kompleksniji i luđi nego ikad, igra je teža od slomljenog srca (pogotovo u originalnoj verziji), bossovi su legendarni, a uz to imamo i Virgila kao dodatnog lika i njegov poseban način igranja uz zasebne comboe i oružja.
“Itsuno je naglašavao kako je treći nastavak služio kao isprika fanovima za Devil May Cry 2.”
Noviteti su bili Devil Trigger, određeni agro mod, gdje Dante ili Virgil postaju ubermenschi, obnavlja im se zdravlje, pojačan je napad i obrana te se otvara mogućnost specijalnih napada. Uz to smo dobili i mogućnost promjene oružja usred comboa, što je dovelo do neslućene fluidnosti i kontroliranog kaosa na ekranu kada igrač u potpunosti savlada sve mehanike. Osim toga, Dante ima i četiri stila napadanja – Trickster, Swordmaster i Gunslinger i Royalguard. Sva četiri stila su različita i fokus stavljaju na različite aspekte gameplaya – bili to mačevi, pištolji ili izbjegavanje napada. Ali oprezno, Royalguard je samo za eksperte!
Itsuno će u intervjuima naglašavati činjenicu da se grozno osjećao poslije izlaska drugog nastavka i da je cijeli treći nastavak služio kao isprika fanovima za patnju koju su morali proći. Ali je igračima koji su igrali originalnu verziju priuštio drugačiju vrstu patnje. Naime, tijekom izlaska se neki doktor u Capcomu pametno sjetio da bi mogli Hard težinu iz japanske verzije staviti kao Normal težinu u zapadnom svijetu. Igra, koja je na normalnoj težini već sama po sebi bila izrazito teška je postala granično nemoguća. A za jednog bajicu u Đakovu, kojeg je opskrbljivao legendarni Krušec, nije bilo Special Edition verzije do dvije godine poslije, tako da mogu komotno reći da sam bio rođen, formiran u toj težini, a vi ste ju samo usvojili!
A što se tiče Devil May Cry 3: Special Edition izdanja igre, izašao je nakon godinu dana i bio je omanje čudo. Pod tim mislim na činjenicu da tada nije bilo DLC-eva, patcheva i kojekakvih novotarija, što je na disku je na disku do kraja svijeta! Ali Capcom i Itsuno su odlučili reagirati na kritike po pitanju težine i nakon godinu dana izbacili dopunjeno izdanje koje je balansiralo težinu, pa je igra postala igriva normalnim smrtnicima te su dodali Vergila i njegovu katanu Yamamoto. Naravno, dodali su još koješta sitnog ali i samo ova dva dodatka bila bi dovoljna da uzdignu DMC 3 na razinu jedne od najboljih igara vjerojatno najbolje generacije gaminga.
“Dante je DMC serijalu nešto što je Solid Snake u MGS serijalu, te su mnogi ubacivanje Neroa vidjeli kao kontroverzno (ali i fenomenalno) ubacivanje Raidena u Metal Fear Solid 2.”
Devil May Cry 4
I kako napraviti nastavak na takvo ostvarenje? Ne znam, zato i nisam uspješni dizajner igara nego uhljeb u javnoj upravi, ali Itsuno se odlučio na radikalan korak koji nije bio neuspješan, ali nije bio ni nužno uspješan. NOVI LIK! NERO! Dante je DMC serijalu nešto što je Solid Snake u MGS serijalu, te su mnogi ubacivanje Neroa vidjeli kao kontroverzno (ali i fenomenalno) ubacivanje Raidena u MGS 2. Na kraju se ispostavilo da nije bilo potrebe za strahom, s obzirom da je Nero bio… ok. Ni više ni manje. Kao lik je bio malo dosadnija verzija Dantea, a mehanički gledano je imao svojih par štoseva i noviteta, no bio je sporiji od Dantea i automatski manje zanimljiv za igranje, ali nemajte straha!!! Drugu polovicu igre se vraća legendarni Dante u svoj svojoj slavi! Ima ista četiri stila, ali sad ih je moguće mijenjati tijekom igre pritiskom na D-Pad! Ali ima i problem…
Cijela polovica igre, Danteova polovica, je ponavljanje levela koje smo već odigrali s Nerom… Da, igrati s Danteom je još uvijek urnebesno zabavno, uz to frenetično mijenjanje stilova unutar igre i slaganje tih SSSSSSSS komboa i krvarenje iz ušiju od uzbuđenja, ali je još uvijek ponavljanje… I to je definitivno najveća mana igre. Grafički i dan danas igra izgleda fenomenalno, u tih predivnih 60 FPS-a uz kristalno čiste teksture i predivne linije – nevjerojatno se ističe u muljavoj Unreal 3 generaciji igara. I zato je poprilično razočaranje bilo kada je Special Edition, koji je izašao za PS4 dodao par likova, ali bez ijednog novog nivoa ili drastične promjene… Još uvijek ostaje žal za propuštenom prilikom jer je mehanički gledano ovo najbolji nastavak (zasada) cijelog serijala, sve je toliko uštimano da je jasno da je za kormilom bio studio i ekipa koja je iskusna, a još uvijek strastvena oko produkta kojeg izbacuju, no očekivati od igrača da igra dvaput istu igru je bilo malo previše.
DmC: Devil May Cry
Što se tiče DmC:Devil May Cry neću trošiti previše riječi s obzirom da moram požuriti izbacivanje ove retrospektive jer će me urednik Žučko mrziti. Nije canon, nije vezana uz Devil May Cry 5 i nije ni blizu toliko loša. PS3 verzija je bila poprilično loša, u kenozoičnih 30 FPS-a i odvratnom Unreal 3 engineu – po svemu je bila lošija od DMC 4. No, Definitive Edition na PS4 je svakako isplativ za odigrati. Igra postaje puno fluidnija s 60 FPS-a, plus dodatak Turbo Modea koji ubrzava igru za 20 posto (što su treći i četvrti nastavak imali). Priča je katastrofalna, novi Dante je krindž u punom smislu te riječi i sve skupa je poprilično mehanički mršavo, ALI nije toliko loša igra koliko bi “true” DMC fanovi voljeli da je. Da se zove drugačije bi vjerojatno bila nježnije prihvaćena.
Na priču cijelog serijala nisam trošio puno riječi. Ima, kao, neki slijed nastavaka i priče, ali je sve skupa nebitno u nekoj široj slici. Jedino što je bitno u vezi priče je apsurdnost scenarija i Danteovi one-lineri. A ove gluposti sa Spardom i Mundusom i tko je čija mama i zašto Dante ima bijelu kosu je nebitno.
Devil May Cry 5 izgleda apsolutno fenomenalno i nemamo ni najmanje sumnje da će biti među najboljim igrama ove godine, a nadamo se i generacije koja je zasada poprilično suha što se tiče tehnički i mehanički zahtjevnih hack&slash igara.
