Moderne igre koje žele pružiti old-school ugođaj, ili barem iskoristiti neke elemente dizajna koji podsjećaju na igre prijašnjih generacija, nisu rijetke. Zapravo ih je puno više nego bi možda pomislili, jer je i puno indie studija koji će iskoristiti, primjerice pixel art, kao najrealnijim ali dovoljno kreativnim izborom grafičkog stila igre da ga možemo nazvati i optimalnim stilom vizualne prezentacije u mnogim situacijama. Tu svakako spadaju i melodije koje podsjećaju na “sintetičke” zvukove kakve smo mogli čuti iz čipova kućnih računala poput Spectruma, Commodorea, Amstrada, Atarija, Amige i drugih. Svakako i igraćih konzola prošlosti – ovisno o tome na čemu ste se više igrali i koja će vam asocijacija prva pasti na pamet kada čujete takve zvukove i skladbe. Koje mogu itekako biti zarazne, upečatljive pa i da utječu na atmosferu odnosno ugođaj igranja. Slično možemo reći i za akcijske sekvence ili način istraživanja ograničenog 3D prostora u primarno 2D okruženju iz bočne perspektive. Sve su to elementi igara koje smo mogli vidjeti i prije 30+ godina, ali koje vidimo i u modernim igrama s moderniziranim izvođenjem, sučeljem, borbama, animacijama, prepoznavanjem objekata u prostoru, dinamikom priče, dijalozima i portretiranju likova te drugim elementima igre i dizajna ovisno o žanru.
Želje igrača promijenili su se s godinama, ne samo s generacijama
Nije sporno da Neon Blood koristi te iste elemente, kao i da će se mnogi složiti da ima dobre temelje za zanimljivu ZF neo-noir cyberpunk avanturu (mi svakako to mislimo). I rekli bi da pored tih dobrih temelja priče i okruženja s grafičke strane ostavlja dobar dojam, zanimljiva je i glazba, no tu i prestaju pozitivni dojmovi. U gotovo svemu ostalom razočarava, a tu prije svega mislimo na pisanje (kako raspleta priče tako i dijaloga među likovima), posljedično i dinamiku igre koja može zbuniti igrača te ga natjerati da pretpostavlja što se zapravo dogodilo jer dijalozi u tom trenutku ne prate radnju, zatim doslovce bezukusnu borbu (u traženju najboljeg opisa) koja samo naizgled nudi neku strategiju, pa sve do sitnih tehničkih nedovršenosti i nelogičnosti poput zapinjanja u prostoru gdje bi trebalo biti mjesta za prolazak ili nelogičnog postavljanja u prostoru iza objekta koji nam je u fokusu i s kojim želimo ostvariti interakciju. I dok se ovi potonji problemi mogu svrstati u kategoriju “ugodnosti igranja”, problemi u priči, karakterizaciji likova i borbi – dakle ključnim elementima avanture – na žalost dramatično djeluju na ukupni dojam o igri.
Neon Blood je previše old-school u smislu premalog fokusa na važnost priče, dijaloga, dinamike te tehničke izvedbe što današnji igrači ne očekuju
Kao da je nestalo vremena ali i motiva
Neon Blood je negdje pred kraj ipak ponudio onaj željeni osjećaj promišljanja o igri jednom kada ju prekinete igrati – kada ostanete u izmišljenom svijetu s likovima i njihovim stvarnostima o kojima želite i dalje razmišljati. Ali ta iluzija je u našem slučaju bila kratka i prestala je po idućem pokretanju igre i dovršetkom priče u kojem smo opet doživjeli naprosto nedovoljno kvalitetne dijaloge da smo se pitali je li problem u lokalizaciji s obzirom na to da ju igramo na engleskom jeziku dok su autori Španjolci. No, teško je opravdati predvidljivost pa i osjećaj forsiranja a posebice banalnog rješavanja određenih situacija samo kako bi se određeni scenariji priče i igra mogli nastaviti. Ili recikliranja nekih lokacija i rješavanja samo naizgled kompliciranih zagonetki poput prolaska kroz “labirint” kanalizacije spuštanjem mostova na određenim terminalima.
Pisanje je uglavnom predvidljivo i nedostaje više iskustva i originalnosti
Neon Blood možda može biti dobar podsjetnik kako su nekada programeri uz crtanje, skladanje i sve ostalo radili i kao pisci te se nije davalo toliko pažnje u umjetnost pisanja. Možda će se nekim zakrpama i popraviti tehnički nedostaci pa i riješiti ove situacije za koje nismo sigurni jesu li bugovi. Ali ne znamo kako će se poboljšati najvažnije – priča, likovi, borba i dinamika. A da se ipak može učiniti i više od očekivanog, čak i ako je u gotovo cijelom procesu razvoja igre uključena samo jedna osoba, odličan je primjer Beyond Galaxyland – kojeg bi ljubiteljima ZF avantura preporučili puno prije nego Neon Blood.
Recenzentski primjerak igre ustupio izdavač.