Prva polovina ove godine bila je krcata – veljača je donijela Dying Light 2 Stay Human, Sifu, Total War: Warhammer III, Horizon Forbidden West dok smo u ožujku zaigrali Tiny Tina’s Wonderlands, Shadow Warrior 3, WWE 2K22, Tunic, Gran Turismo 7, Ghostwire: Tokyo i Stranger of Paradise – Final Fantasy Origin. Između ostalog, jel’. GOTY kandidata na bacanje, ali nijedna igra iz tog perioda nije zaokupila našu, odnosno, moju pažnju kao Elden Ring. Dok ostatak redakcije polako radi svoje prve korake u The Lands Betweenu – jer se, poput Darija i Horizona, nisu mogli odvojiti od nekih drugih igara, Lukica je već prekaljeni Okaljani kojeg jedino lov na bizone u Red Dead Onlineu može odvući od bivanja Elden Lordom. Ali to je tekst za jednu drugu priliku. U svakom slučaju, ovo je osvrt na vrijeme provedeno s Elden Ringom nakon recenzije koju možete pročitati u novom broju časopisa Reboot. 

Ono što je iznenađujuće jest koliko dugo me igra zapravo drži. Izuzev Elden Ringa, nijedna od Fromovih igara me nije odmah po završetku motivirala da ju krećem ispočetka i da joj se baš toliko posvetim. Doduše, Sekiro je došao najbliže tome. Bilo kako bilo, trenutno paralelno krojim sudbu tri različita lika. Samuraj Hidemore (ime nastalo spajanjem imena protagonista fantastičnog Nioha 2 i Claymorea, jer prvi run u igrama Souls uvijek ide s Claymoreom) prošao je put kojeg se ne bi posramio ni Bilbo. Early Game počeli smo s katanom i lakim oklopom da bismo negdje oko Godricka odlučili kompletno prigrliti Quality Build te se fokusirati na Claymore i štit u kombinaciji s teškim oklopom (medium load, naravno, nitko se ne želi kotrljati kao debeljuca). Klasična tenkić postava. Ipak, nakon nekoliko desetaka sati, štit je konačno umirovljen te je do kraja funkcionirala kombinacija Blood Claymorea i Sword of Milosa. Samuraj se pretvorio u nemilosrdnog ratnika koji vitla dva greatsworda kao da ne postoji sutra. Bleed efekt i razorna moć dual-wieldanja iznjedrili su konačnu pobjedu nad Elden Beastom, ali u klasičnoj mantri Netflixove serije Dark – “Der anfang ist die ende und der ende ist der anfang” – iliti početak je kraj, a kraj je početak. Odnosno još jednostavnije, za zadnjih nekoliko velikih sporednih bosseva smo se respecali (preraspodijelili atribute) nazad u dexterity build i vitlali dvije katane u razornoj kombinaciji bleeda i poisona. Predivno. Naravno, iako sam vidio što omogućavaju Quality i Dexterity build, još uvijek me malo kopka što nisam vitlao ogromnim komadom planine u čistom strength buildu.

Za naredna dva lika, od kojih jednog možete pratiti svakog ponedjeljka i srijede na streamu, točno sam znao što želim učiniti. Magična alkarica je, kao što samo ime kaže, magična. Magija u kombinaciji s Moonveil katanom i Meteoric Ore Bladeom se za sada pokazuje kao pun pogodak – iako je naša dama jako squishy te savršeno utjelovljuje pojam glass cannona. Zadnji lik, u kojeg imamo najmanje uloženog vremena no opako napredujemo, jest Etta Doyle od koje zapravo pokušavamo napraviti personifikaciju smrti. Ettica vitla dvije kose za kompletni dojam edgelorda uz visoki Faith kako bi kasnije mogla bacati neke zaista opake inkantacije. 

Kronike Lands Betweena i role-playanja na stranu, razlog zašto sam toliko zagrizao na nekoliko simultanih prelazaka je vrlo jednostavan. S melee buildom sam vidio što sve igra nudi te koliko oružja, magija, inkantacija i svega drugog naprosto postoji u igri. Načini na koji se može igrati Elden Ring nude širinu epskih proporcija. Tu činjenicu sam spoznao i kad sam ušao u PvP i vidio kakve sve kombinacije drugi igrači slažu. Bilo je klasičnih min/max YouTube buildova za najveći damage output, ali to me se nije toliko dojmilo koliko neki neočekivani i kul buildovi. Nakon što završim ovo što sam započeo, nekako se veselim otići u nekom potpuno neočekivanom hibridnom smjeru i vidjeti gdje me put odvede. 

Širina gameplay mogućnosti je samo jedan dio slagalice zašto me Lands Between još uvijek privlači poput pjeva sirene. Drugi dio leži u samom svijetu. Imam osjećaj da još uvijek ne znam ništa o The Lands Between i to me vuče da ga još uvijek istražujem. Da, znam gdje otići da relativno brzo level-upam novog lika i gdje pronaći određene predmete da ubrzam prve korake, ali nakon više od sto sati još uvijek otkrivam priče NPC-jeva i skrivene kutke svijeta. Neki čak nisu ni toliko skriveni koliko sam ih naprosto propustio vidjeti u prvom runu zbog čisto opsega svijeta. Naravno, u svemu tome ganjam i relativno jednostavnu platinu jer kad sam već na korak do toga, zašto i to ne riješiti s dnevnog reda. 

Najgore, odnosno najbolje od svega, jest što se još uvijek ne vidim kako prestajem igrati Elden Ring. Zadnji put kad me neka, pretežito singleplayer igra toliko uzela – bio je to Mass Effect 2. A on je zlatni standard prema kojem sudimo sve druge igre.