Za potpuno razumijevanje The Last of Us potrebno je, u određenoj mjeri, razumjeti gubitak. Ili barem strah od njega. Nitko od nas ne zna kako je to iskusiti zombi apokalipsu ali nas većina može zamisliti neopisivo težak i bolan osjećaj, ili ga već zna, koji bismo imali kada bismo znali da nama blisku osobu više nikada nećemo vidjeli. Tu duboku tugu koja obavija naizgled sve oko sebe i ulazi svaku poru našeg bića.

The Last of Us je prije 7 godina postavio jako kompleksno pitanje s ustvari jednostavnim odgovorom. Suočeni sa sudbinom cijelog čovječanstva ili jedne bliske osobe (u Joelovom slučaju njegove surogat kćeri Ellie) – koga bi izabrali? Vrlo je vjerojatno kako bi svi napravili isto što i Joel jer smo samo ljudi. The Last of Us Part II direktno se nastavlja na posljedice tih kompleksnih pitanja s jednostavnim odgovorom i kako utječe na ljude koji su uključeni u njih. No, ono u čemu nastavak najviše briljira jest stvaranje humanosti u svijetu u kojem je okrutno nasilje još samo jedna stavka svakodnevnog života. Part II je usprkos svom nasilju, kojeg je u određenim narativnim sekvencama nekada zaista teško za gledati, igra koja će pokušati izvući ono najljudskije u nama. Do te mjere da smo nekada puštali kontroler iz ruke i odbijali do zadnjeg časa učiniti ono što igra zahtijeva od nas kako bismo ju priveli kraju. “Zašto me tjerate da to radim?”, izjava je koju smo nekoliko puta izrekli u kasni noćni dok smo prelazili Part II. Svojim magičnim scenarističkim sposobnostima Naughty Dog je, pomalo subverzivno, uspio izvesti podvig u kojem od traženja nasilja i pravde dolazimo do potpunog odbacivanja onoga što smo naizgled mislili da želimo. Tim više jer je samo igranje briljantno. Nećemo se zavaravati, Naughty Dog ovdje nije ponovno izumio kotač, ali je napravio najbolju moguću verziju onoga što nam je poznato.

Nepomirljivi

Nažalost, zbog embarga ne možemo pričati o svim stvarima o kojima bismo voljeli pričati, iako se neke od njih u određenoj mjeri dotiču nekih gameplay elemenata. No, budite sigurni da ćemo o svemu tome pričati jednom kada igra konačno ugleda svjetlo dana za tjedan dana. Ono o čemu možemo i želimo pričati je vesternski DNK koji je vidljiv u većem dijelu The Last of Us Part II. I ne kažemo to samo zato što ćete se družiti s Ellienim vjernom kobilom Shimmer. Part II nas na neki način podsjeća na Nepomirljive s Clintom Eastwoodom i Geneom Hackmannom. To je vrlo vjerojatno zato što u obje priče nema nikakve glorifikacije onoga što protagonisti čine te su, barem tematski, relativno bliske. Također, Naughty Dog se s Part II odlučio okrenuti prirodnijem osvjetljenju i bojama koji dodatno ističu blatnjavu, oblačnu i kišovitu atmosferu.

To ne znači da je igra upakirana u samo sive i smeđe tonove, baš naprotiv – svijet je prekrasan i živ te je tematski savršeno upakiran u priču. Trenutci kada igra pokazuje svu svoju raskoš boja također naglašava sretnije mentalno stanje likova, no tu već polako ulazimo u spojler teritorij stoga ćemo se zaustaviti na vrijeme. Kada su same lokacije u pitanju, Part II pametno nadograđuje ono na što smo navikli u prvoj igri. Seattle je glavno mjesto radnje većine igre te ga je zaista gušt za istraživati. Kao što smo pisali i u našim prvi dojmovima, istraživanje se odvija organski te ustvari nema nikakvih “umjetnih” pokazatelja koji sugeriraju kamo trebate ići. Mapa je također kreativno izvedena budući da ćete u tim otvorenijim sekcijama zaista držati mapu u rukama na koju će Ellie švrljati upitnike i točke od interesa kada naiđe na njih. Samim time mnoge prostore možete i propustiti jer vas igra neće usmjeriti putem hrpetine upitnika na eventualne zanimljivosti. Ne, ne, sve što što ćete otkrivati morat će biti vlastitom znatiželjom što nije teško jer smo doslovce htjeli zavriti u svaku razrušenu zgradu koju je preuzela priroda. Povrh svega toga, Part II je značajno vertikalniji te su ubačene i platformske sekcije. Bez brige, Ellie nije odjednom postala Nathan Drake da leti zrakom poput kakve ptičice, no uz šuljanje i trčkaranje morat ćete i proskakutati kroz pametno skrojene levele kako bi pronašli skrivene dijelove za unapređivanje oružja i craftanje nužne opreme. Dodatna pokretljivost likova naglašava razliku u samim likovima između Joela i Ellie što je lijep način za još jednu distinkciju između prve i druge igre u serijalu.

Lakoća pokreta

Uz vizualno prekrasan i organski svijet koji nudi dovoljno raznolikosti kako se ne bi osjećali da ste cijelo vrijeme “na istome”, Part II apsolutno briljira u animacijama likova. Odjeća izgleda uznemirujuće stvarno te se svaki komadić tkanine na Ellienoj košulji ponaša na način na koji bi očekivali da se košulja ponaša. Impresivni su nabori na tkanini ali i način na koji vjetrovka izgleda kada po njoj pada kiša. No, osim što ti sitni detalji prodaju cijelu priču, u različitim kretnjama likova skriva se pravo bogatstvo. Ovisno o brzini i usmjerenosti Ellie neće imati jednaku animaciju kada padne s nekog prozora ukoliko je u punom šprintu, laganom trku ili dok se šulja.

Uz sve to, animacije ljudskih likova kada ih s leđa propikate kroz vratnu žilu su zaista neugodne – Ellieno lice se napreže i pokazuje svu silu napora dok pokušava nekome oduzeti život dok je strah i panika nekoga tko udiše svoj posljednji dah itekako vidljiva u svakom stravičnom pogledu. “Sitnice” poput načina na koji se trava ili listovi miču dok se Ellie šulja kroz njih apsolutno su spektakularni te su dovoljno zabavni sami po sebi da bismo komotno mogli puzati satima. Cijelu sliku najbolje zaokružuje rukovanje oružjem te perfektne animacije ovisno o tome koju pljucu koristite, a naprosto je genijalno gledati Ellie kako rastavlja i sastavlja oružja na workbenchovima koje ćete koristiti kako biste nadogradili svoju vatrenu moć. Naughty Dog je pazio da doslovce svaka brazda na kundaku puške bude na svom mjestu te se stoga The Last of Us Part II može pohvaliti možda najljepšim oružjem u igrama.

Zvuk nadolazećeg kraja

Uz vizualnu prezentaciju, zvuk je ključan u igri što nije iznenađujuće. The Last of Us je ipak akcijska igra s ogromnim naglaskom na šuljanje stoga su zvukovi ključni za navigiranje tijekom opasnih susreta s neprijateljima. Jezivi zvuk clickera koji su u blizini i bez korištenja listen moda pomoći će vam da točno procijenite koliko su zaraženi udaljeni od vas, a na zvuk utječe i prilazite li im s leđa ili su usmjereni licem prema vama što će vam osim vizualno i auditivno sugerirati kada trebate krenuti u šuljanje. Već smo pisali i o tome koliko nas kontinuirano oduševljava zvuk razbijanja stakla, a jednako je i s detaljima poput hodanja preko stakla koji proizvode onaj zadovoljavajući zvuk krckanja. Svako oružje zvuči drugačije, tim više kada na pištolj stavite prigušivač – woosh koji proizvodi strijela praćen je mesnatom povratnom reakcijom kada pogodite nekoga u glavu, dok lovačka puška odzvanja tako da vas praktički cijeli Seattle čuje. Jedan segment u kojem Part II malo kaska u odnosu za jedinicom jest sami soundtrack. Gustavo se vratio i glazba je još uvijek izuzetno lijepa, no nekako nam nije pamtljiva u istoj mjeri u kojoj je to bila glazba iz jedinice. Neki će možda reći da ako nam je manja pamtljivost glazbe najveći problem u igri da to zaista nije loše i bili bi u pravu.

Borba za goli život

Svi elementi igre o kojima smo pričali dosad, od narativa, istraživanja svijeta te audio-vizualne prezentacije uvijek su pristuni tijekom borbe kojoj se može pristupiti na nekoliko načina. Zanimljivo je što neke skriptirane sekvence možete potpuno zaobići ukoliko se na to odlučite te ako znate kamo idete uvijek imate opciju navlačenja neprijatelja u jedan dio prostora kako biste si otvorili put da se probijete kroz neka vrata na drugom kraju. Na taj način ćete se odreći hrpetine resursa koji leže uokolo no svakako je validna taktika. Neprijateljska umjetna inteligencija je također relativno pametna iako se nekoliko puta dogodilo da se barem jedan čovo odlučio stati u zaklon tako da ga možemo propucati kroz kičmu. Ipak, na većim težinama neprijatelji će biti puno pametniji od standarda – više će se okretati iza sebe dok patroliraju kako bi vam otežali napad s leđa te će vas značajno prije uočiti ukoliko promilite svoje neželjeno lice na otvoreno. No, Ellie za svaki situaciju ima bar nekoliko rješenja, bilo to korištenje vertikalnosti kako biste mogli ispaliti metke s bolje pozicije ili pametnih napravica poput poznatih molotovljenih koktela ili mina iz kućne radinosti koje će u tren oka riješiti stražare i njihove pse. Uvođenje pasa kao nove vrsta neprijatelja zaista čini čuda za šuljanje jer vas konstantno tjera na kretanje jer vas peseki mogu nanjušiti.

No, iako se na prvu možete činiti kao nepremostiva prepreka za “samo šuljanje” prelazak, pse možete riješiti na nekoliko načina – konstantnim kretanjem izgubit će vaš trag, a možete im i postaviti već spomenute zamke kako biste digli u zrak i njih i vlasnike. Grozno je ali nekada nemate drugog izbora. Ipak, najgroznije u cijeloj priči kod ubijanja u Part II je što svi neprijatelji imaju imena (uključujući i peseke. RIP Medo). Na početku vam to možda neće zvučati kao preveliki problem no kada tijekom šuljanja saznate da Kevin koji će uskoro dobiti francuskim ključem u facu ima curu koja ga čeka da se vrati s patrole, možda vam neće biti svejedno. Tijekom igre taj jaz će se sve više produbljivati stoga smo u jednom trenutku zaista pokušavali što manje od Ellie učiniti mlađahno utjelovljenje smrti, a više osobu koja poseže za drastičnim mjerama samo onda kada je to nužno. Kada su zaraženi u pitanju, tu nema moralnih dilema jer se radi o bezumnim, nazovimo ih, zombijima koji ovaj put dolaze u par novih vrsta koje će vas, ovisno o kojoj kombinaciji dolaze, natjerati da korigirate svoj pristup situaciji. The Last of Us Part II nakon nekoliko sati igranja postiže sasvim dobri ritam istraživanja te sukoba s zaraženima i ljudima, no najbolje funkcionira kada miješa neprijatelje koje možete usmjeriti jedne protiv drugih. Apsolutno je fantastično kada hrpetinu clickera možete s jednom dobrom bačenom bocom navući na ljudske neprijatelje koji su vam za petama te bismo zaista voljeli da je takvih situacija bilo malo više. Kao posljednju boljku voljeli bismo naglasiti i kako igra pred kraj ima mali problem s pacingom, no tih posljednjih nekoliko sati je zaista čudesno stoga nećemo previše njurgati.

Konačni dojmovi

Ne znamo možemo li pričati o The Last of Us Part II kao o najboljoj igri trenutne generacije budući da nije napravila značajan korak naprijed u samom gameplayu već je rafinirala dobro poznate elemente te ih ispolirala do besvijesti, no The Last of Us je uvijek bio više foksuiran na pažljivo ispričanu i skrojenu filmičnu priču. Part II briljira jer usprkos svim nedaćama koje su se dogodile po putu (#spojleri), uspijeva nadograditi priču originala na zaista prekrasan način. Kao da svaki šokantan, brutalan i mučan trenutak ima svoju nježnu i dirljivu suprotnost. Part II pokazuje da ništa nije crno-bijelo, već da pršti svim mogućim bojama. Na nas je djelovao baš onako kako je i trebao stoga mislimo da je jedino pošteno dati mu maksimalnu ocjenu i iskrenu preporuku.